Muzeji u svom izlagačkom pristupu radosnog melangea različitih umjetnika, medija i stilova, samo potpomažu nekritički pristup umjetnosti.
Nedavno sam s prijateljicom likovnom kritičarkom obišla jednu izložbu smještenu u vrlo uglednu galeriju (zašto izbjegavam imenovati galeriju i izložbu, objasnit ću u recima koji slijede). Obje smo zaključile da je izložba uzaludno utučen novac jer je potpuno nejasno što se njome željelo reći. Slabašan koncept u sjeni je raskošne vizualizacije koja će zavesti svakog malo površnijeg promatrača. Posegnula sam za pisanim objašnjenjem izložbe (da vidim što je umjetnik htio reći, jelte) iz kojeg mi tek ništa nije bilo jasno jer izloženo nije slijedilo napisano (ili obratno). Umišljam da sam prilično izvježban čitatelj što suvremenog arta, što pisanja o njemu i da sam u stanju jasno uočiti kad mi netko podbaci kukavičje jaje, ali jbga, nikakve javne koristi od toga jer ja nisam po struci kritičar. Moj je poziv i intimna obaveza sudjelovanje u pokušaju stvaranja umjetnosti, ne pisanje o njoj. Nezahvalno je da umjetnik kritizira djelo drugog umjetnika jer to će se u najmanju ruku tumačiti kao jal i neće biti shvaćeno ozbiljno. Ako to učini kritičar, situacija je potpuno drukčija – jer to je njegov zadatak. Ne treba se bacati kamenom na svaku glupost koja nam se ne sviđa, jer prirodna selekcija će se pobrinuti da mediokritetska umetnička ostvarenja nestanu sama od sebe kroz vrijeme. Ali kad se takva ostvarenja smještaju u velike galerije i za njih se izdvaja velik novac poreznih obveznika te ih se glorificira kao izuzetna umjetnička dostignuća, kad su u konkurenciji za nagrade – kritičar koji se ne slaže s time, ima obavezu na to javno reagirati. Na žalost, javne reakcije po pravilu izostaju i svode se na komentare u užem krugu prijatelja. Kad sam predložila svojoj prijateljici kritičarki da se osvrne na tu izložbu, da upozori na njenu besmislenost, ona se nasmijala i rekla da je to nebitno i nema potrebe pisati negativno. Ona kao ni mnogi drugi nije shvatila svoju ulogu.
Odsustvo kritike – El Dorado za umjetnike
Jedino temeljno načelo danas je da je umjetnost nestabilna kategorija – živi ili umire u skladu s pravilima koja nikad ne mogu biti do kraja sistematizirana. U vrijeme u kojem ne možemo temeljiti argumente na kanonima jer kanoni su odavno urušeni, sve se svodi na vjerovanje dajući umjetniku korist od takve sumnje. Umjetnik se na postojeće stanje odsustva umjetničke kritike skoro pa nema što žaliti – to stanje je za umjetnika – El Dorado. Uz malo dobre veze i dobre priče, njegov rad nitko previše ne propituje, pa u skladu s tim - ni on sam. Zbog toga danas može proći sve, baš sve. Niti kritičar treba umjetnika niti umjetnik treba kritičara. Alijenacija - ta vladavina blažene praznine koja je nekada bila povod kritičkom buntu, postala je must have stanje u suvremenoj umjetnosti. Bitno da je u ovom, u odsutnosti sadržaja, perfekcijom obuzetom svijetu, sve ispolirano i sjajno poput Koonsovih balon-skulptura, i dovoljno prazno da u toj praznini niti kritičar treba umjetnika, niti umjetnik kritičara.
Ali to stanje koje naizgled pogoduje umjetniku, ne pogoduje uvijek i dobrom umjetniku. Njemu prijeti opasnost da ostane nevidljiv zahvaljujući inertnosti kritike. Ovo je uglavnom vrijeme mistifikatora, nečitko vrijeme, vrijeme umjetnika galamdžija, vrijeme u kojem plahi, vrijedni i ozbiljni umjetnici koji još nisu shvatili da je osim ulaganja rad, jednako (ako ne i više) potrebno ulagati energiju i u gradnju kulta ličnosti - ostaju u sjeni kaotične umjetničke scene. Zato ponavljam, kritika je i danas, jednako kao u ranijim vremenima, od vitalne važnosti, jer ako stvarno prihvatimo da je vrijeme najbolji kritičar, onda bi likovnu kritiku trebalo ukinuti kao poziv.
Eto, koliko lamentiranja oko pitanja u čijoj je ruci britva, a odgovor je bio već na početku teksta. Britva je, izgleda, u ruci umjetnika. Dobro je to, ukoliko umjetnik zna što radi.
U suprotnom… nije li mu malo previše povjerenja dano?
_____________________
* John Ruskin: The Stones of Venice (1851-53)
** James Whistler: The Gentle Art of Making Enemies (1890)