Jedan performerski uvod
Prije koju godinu došla sam na ideju da napravim performance u kojem bih u svečanoj tišini pred publikom starinskom britvom obrijala bradu nekom dovoljno ludom i hrabrom umjetničkom kritičaru. Brada se u najrazličitijim kulturama tumači kao simbol životne mudrosti, iskustva, zrelosti i značaja. Cilj bi bio da uklanjanjem te brade umjetničkom kritičaru, problematiziram njegovu ulogu i značaj kao i svrhovitost njegova kriterija u umjetnosti 21. stoljeća, stavljajući ga na neki način u inferiorni položaj jer je njegova brada u milosti britve u umjetnikovoj ruci. Kako me krasi tvrdoglavost tovara i odsustvo refleksa puštanja kad zagrizem u nešto u što vjerujem, ja sam se naravno ozbiljno odlučila pripremiti za taj performance, te sam dogovorila šegrtovanje kod jednog zagrebačkog brice starog kova da naučim rukovati britvom. Ali nažalost, u ovim umjetničkim prostorima poprilično tapaciranim kritičarskim egom, nisam naišla ni na jednog dovoljno hrabrog i dovoljno ludog umjetničkog kritičara, a k tome i bradatog koji bi mi na milost prepustio svoju bradatu diku.
Prilika za kritičara
Da li umjetnički kritičar uopće više ima značenje? Koja je njegova uloga? Može li on doprinijeti razvoju umjetnosti? Ima li u umjetnosti ima mjesta za kritiku koja bi otvorila stvarnu mogućnost rasprave? Kritičar je danas u defenzivi, njegov eros, elokvencija, provokacija, drskost netragom su nestali u posljednja dva desetljeća. Njegova uloga je marginalizirana i pretvorena iz aktivne uloge kritičara u kunsthistoričarska posrtanja u pokušaju praćenja brojnih mijena u umjetničkoj modi, svedena manje-više na pasivnu ulogu promatrača koji uglavnom tek bilježi trenutak, arhivirajući ga za neko možda jasnije vrijeme, iako – intimno mislim - da je ovo vrijeme jasno da jasnije ne može biti jer u vremenu u kojem je tržišna vrijednost jednog Damiena Hirsta gotovo izjednačena s vrijednošću Leonarda da Vincija; u ovom trivijalnom vremenu opsesije galerijama prepunih drkadžija (excuse my language, ali ne zaslužuju ni jedan primjereniji izraz) koji glorificiraju i mistificiraju ispodprosječne umjetničke domete; u vremenu u kojem milijunska stada pohode Tate Modern i Beaubourg i manje-više ništa ne razumiju od onoga što vide; u vremenu u kojem nam koža uglavnom više ne bridi od pogleda na umjetničko djelo pa nam ni emocija ne može biti kriterij – likovna kritika je važnija nego ikada, ali nigdje čovjeka nazbilj, kako bi to rekao Držić.
Ne treba nam kritičar sužavati izbor, ali zaboga neka nam u par riječi objasni po čemu je Tracy Emin dobra umjetnica a moj susjed Pero to nije, vjerovali ili ne ali javnost je itekako zainteresirana za odgovore koji nude nešto više od esejističkih sugardaddy brbljarija.. Svrha likovne kritike je da ljude približi umjetnosti. U tom, danas zaista preširokom polju umjetničke ponude bez kriterija, ja vidim priliku za kritičara koji bi nas mogao upozoriti što je zaista važno i zašto je važno. Jer koliko god bilo bezveznih gluposti koje se trpaju pod zajednički nazivnik - art, mislim da bar jednako toliko ima vrijednih i inteligentnih djela koje bi kritičar trebao prepoznati, izdvojiti i obraniti od osrednjosti koja ih okružuje.
O pristojnom pisanju ili o kritičaru - lignji
Pristojnost je karakteristika kritičara-lignje, rekao jednom netko…negdje, a ja zapisala.
Ruskin je odbacio klasičnu umjetničku tradiciju, tvrdio da je renesansna arhitektura moralna sramota*, promašio glavnu ideju Turnerovog slikarstva i iz neznanja uništio Whistlera javno ga nazvavši fićfirićem te uobraženim, neobrazovanim i lošim umjetnikom** … Mašala! Ako krenemo nabrajati stvarno je imao dosta krivih mišljenja, ali Ruskin je imao mišljenje, a nije li zadatak likovne kritike i kritike uopće – imati mišljenje? Zaboga, čega se bojimo? Povijest nas ionako sve prije ili kasnije učini budalama, i najsigurnije je kukavički sjediti i čekati da bismo vidjeli u kojem će se pravcu povijest razvijati. Ako kritičar vjeruje da kvaliteta u umjetnosti još postoji, morao bi biti glasan, morao bi ponekad biti spreman u umjetnosti odbaciti ono za što će možda većina reći da je dobro. Ali današnji kritičar ne daje svoje mišljenje, on ne želi riskirati da zbog jasnog izricanja stava bude pretenciozan ili ismijan od kolega. Zato on radije čeka na postizanje konsenzusa da bi prihvatio stajalište koje je osvojilo najviše argumenata. To je slika današnjeg kritičara. Šteta. Vjerojatno nisam osamljena u stavu da je moguće razumjeti i poštovati svakoga tko daje razlog za svoje mišljenje pa i ako se ono u potpunosti razlikuje od našeg vlastitoga i da je moguće imati više respekta za onoga tko osporava našu vlastitu percepciju i ispada krivo, nego za onoga tko čeka na koju stranu će puhnuti vjetar da bi imao pravo. Biti u većini nije vrijedno vremena inteligentnog čovjeka. Po definiciji, takvih ljudi već ima dovoljno (Hardy).
Danas, kritičar ne samo da je izgubio kontakt s umjetničkim djelom, on je izgubio i kontakt sa čitateljem! Uloga kritičara uglavnom je svedena je na status – predlagača. Recenzent umjesto kritičar, danas bio puno prikladniji izraz jer osim pokojeg biografskog detalja i pokušaja smještanja u kakav-takav povijesni kontekst kritičar i ne pruža nikakvu drugu sliku o umjetničkom djelu.
Pisanje o umjetnosti je dio procesa započinjanja njenog razumijevanja – kaže Roberta Smith u Three lectures naglašavajući nužnost negativne kritike jednako kao i pozitivne jer kritika koja ne piše negativno jednako kao i pozitivno nije transparentna kritika. Jedan nekritički, belle-lettriste pristup koji tretira umjetnost na pseudo-znanstveni način, riskira da promaši cilj i postane samo sebi svrhom. Stoga sam blizu mišljenju da je kritičko pisanje možda jedini pravi oblik pisanja o umjetnosti.
Kritika je stil razmišljanja, a umjetnost je stav mesa i duše – moramo joj prilaziti kao da prilazimo osobi. Možemo je promatrati prijateljski ili neprijateljski, može nam se sviđati ili ne, samo ne možemo o njoj pisati neutralno – jer čemu onda pisati?