O jednoj svečanoj dodjeli

Danas smo Mladenu Stilinoviću dodijelili nagradu HDLU-a za životno djelo. Mogla je biti i izdašnija - uz zahvalu dodaje Stile. U pravu je, ali u ovim recesijskim godinama dobro je da se uopće nagrade još dijele. Nagrada za najbolju izložbu u 2011. pripala je Petru Barišiću za Gluho zvono, dok je nagrada mladom umjetniku uručena dvojici slikara Dini Zrnecu i Josipu Tiriću. Pročitajte OVDJE

U nastavku slijedi tekst o Gluhom zvonu kipara Petra Barišića koji sam napisala kao obrazloženje nagrade za najbolju izložbu u 2011.

U vremenima gluhih zvona

Kinetičko - zvučna instalacija “Gluho zvono” kipara Petra Barišića koja je izvorno mišljena za prostor bivše gotičke crkve franjevačkog samostana Kostanjevica na Krki u Sloveniji, gdje ju je prvi put izložio 2009. godine, u Hrvatskoj je premijerno postavljena u zadarskoj crkvi Sv. Donata u rujnu 2011., a odmah zatim i u Galeriji Bačva u zagrebačkom Domu hrvatskih likovnih umjetnika.

Barišića je na ovu instalaciju, kako sam kaže, potakao novinski članak o tome kako su talijanski znanstvenici uspjeli iz cigle stare nekoliko stotina godina izvući ljudski govor! Jednu molekulu cigle iz stare bazilike izložili su seriji strujnih udara od nekoliko milijuna volti, a kao posljedica toga iz nje je potekao govor. Trinaestmetarsko klatno od tankih cijevi visokopoliranog inoksa koje je usidreno u središtu izložbenog prostora ritmički se njiše izravno nas asocirajući na zvono. Na zidovima koji okružuju to nijemo njihalo, nalazi se devet velikih metalnih rotirajućih diskova na koje su ovješeni pomični metalni predmeti različitih oblika i profila, a koji pri rotaciji diska proizvode kakofoniju što odjekuje prostorom poput molitve, poput zvučnog zapisa zapamćenog u tijelu zidova još dok su ti prostori imali sakralnu funkciju. Jedinstvo pokreta, zvukova i titrave svjetlosti izložbeni prostor pretvara u diskretni kaleidoskopski tekst, zapisala je u uvodnom eseju kustosica izložbe Leonida Kovač, koji premošćuje granicu između slike i njezina vremena, između zvuka i njegova trajanja, između mirovanja i kretanja, između stanja stvari i njihovih privida.

Fenomen pokreta, ali i zvuka neke su od temeljnih odrednica Barišićeva umjetničkog izričaja te je tako i instalacija “Gluho zvono” ontološki prožeta pokretom i zvukom kao stvaralačkom supstancijom od koje se sastoji struktura ovog djela. Ovaj kipar-skladatelj, kako ga je nazvao Milan Bešlić, “Gluhim zvonom” evocira zvukove zaboravljene prošlosti - zvono koje je u prošlosti pozivalo na buđenje, objed, molitvu, rad i odmor, zvono koje je ispraćalo dragog pokojnika, koje je upozoravalo na opasnost, tjeralo oblake tuče, najavljivalo žalost, ali i slavlje, zvono koje je paradigma, matrica kako da iščitamo potpis vječnoga u vremenitom, zvono koje je simbol vječnosti u intervalima - ovdje je gluho. Prostor između točke A i točke B na čijoj se putanji klatno njiše, prostor je našeg postojanja. Iako živimo u vremenima gluhih zvona, kod njihova zvuka je ostao negdje u nama zapisan kao u opeku talijanske bazilike, a Barišić nam poručuje: oživjeti ga treba!

Završila bih ovaj kratki osvrt pitanjem kojeg nam umjesto zaključka u svom eseju postavlja Boris Gunjević: živimo u vremenima gluhih zvona, ona postoje, zvone, ali mi ih ne čujemo, pa je stoga pravo pitanje tko je zapravo – gluh, mi ili zvona?