O muzejima, Francuzima, Mona Lisinom osmijehu... i tako to

Muzej Quai Branly, Pariz - eksterijer

Nepoznatim gradovima prilazim najčešće u singularu – koncentracija je tako bolja i ne moram raditi kompromise prema željama suputnika. Nepoznatim gradovima približujem se na pomalo uvrnut način – in umbra mortis, obilazeći ponajprije njihova groblja jer groblja su mjesta puna nezamjenjivih ljudi. Tek potom gravitiram mjestima živih – trgovima, tržnicama, parkovima i restoranima. A groblja umjetnosti, muzeje ostavljam za kraj, onda kad usvojim srčani ritam grada, kad ga razumijem dovoljno da bih mogla razumjeti njegovo nasljeđe. S muzejima sam na oprezu. Eksploatiram ih selektivno i rafinirano. Nisam ja za taj suludi turistički stampedo koji ima jedini cilj da vidi što više muzeja u što manje dana. Promatrati umjetničko djelo isto je kao isprobavati skupocjen miris – ni najfiniji nos ne može s jednakom kvalitetom razlikovati više od pet različitih. Tako je i s umjetničkim djelima. To histerično natrpavanje kulturnim informacijama doživljavam kao vulgarnost, jer time nećemo biti ništa pametniji i ništa kulturniji, tako se samo gubi esencija viđenog i sve se pretvara u bezukusnu kašu koju naše nepce zaboravi čim izađemo iz muzeja.

Osim, razumljivo, samih djela, meni puno stvari podjednako igra u ispunjavanju kriterija dobrog muzejsko-galerijskog postava. Bitna mi je atmosfera, jako (od boje zidova, okvira do osvjetljenja pa i mirisa prostora), bitan mi je međuodnos izložaka i napetost priče kroz koju me izložba treba neprimjetno voditi, bitna mi je jasnost koncepta kao i krajnja poruka koja se želi prenijeti posjetitelju (u tom smislu svaka izložba treba educirati). Začas me isprovociraju banalni izložbeni koncepti koji idu na prvi dojam, koji su strukturirani po vizualnim analogijama (to je najlakše), jer oni ukidaju svaku iole sofisticiraniju potrebu za višeslojnom ugodom otkrivanja prostački nam se namećući banalnošću, kao što vrijeđaju i našu sposobnost čitanja karaktera djela ispod razine njegove puke vizualne prezentacije. Ukratko, ja volim inteligentne izložbe mišljene za inteligentne ljude, izložbe s nekonvencionalnim pristupom. A da bih došla do takvih izložbi, nužno je progutati more toga nezanimljivog i bljedunjavog.

Muzej Metropolitan, New York - egipatska sekcija

Nadalje, volim friendly muzeje intimističkog karaktera. Pri tome, veličina nije bitna (to vrijedi samo u slučaju muzeja) jer meni je i njujorški Metropolitan museum intiman muzej, nešto kao dnevni boravak velikih civilizacija u kojem možeš prileći uz rimski sarkofag, ili na obližnju sofu – svejedno je, nitko od toga neće raditi problem, možeš i zaspati ako želiš – dobit ćeš besplatno buđenje u sedam kad zatvaraju muzej, možeš risati, pisati, fotografirati, snimati, piti i jesti, ispovijedati se sfingama do mile volje i ni jednog trenutka se nećeš osjećati nedobrodošao, čak je i ulaz besplatan.

Muzeji suvremene umjetnosti su uglavnom friendly muzeji (jedino naš zagrebački MSU još nije shvatio tu osnovnu tendenciju u suvremenoj muzejskoj praksi). Novi muzeji se trude pokriti gotovo sve aspekte kulturnih, pa i gastronomskih potreba svojih posjetitelja. Njujorški Musem of Modern art mi je u pogledu ispunjavanja friendly kriterija najdraži muzej.

MoMa, New York - vrt skulptura

A od pariških muzeja (bar one nekolicine koju sam posjetila) izdvojila bih Musée du quai Branly iz više razloga: zbog izuzetno zanimljive arhitekture; zbog očaravajućeg i neobičnog parkovnog uređenja muzejskog okoliša i prednje fasade koji nas svojom ukroćenom divljinom na neki način uvodi u sam postav muzeja posvećenog primitivnim kulturama; zbog interdisciplinarnog pristupa; te zbog jasnog izlagačkog koncepta.

Muzej Quai Branly, Pariz - interijer

Unutrašnji prostor tog pariškog muzeja - s prevladavajućim toplim nijansama terakote i okera, u kojem prigušena svjetla potenciraju mističnost i kontemplativnost, bude u nama gotovo religiozno poštovanje, ali i daju osjećaj intime - prirodno teče nastavljajući se jednom kulturom na drugu, bez potrebe da ih vizualno odvaja pregradama, drugom bojom ili zasebnim prostorijama. Naprotiv, taj prostor ih povezuje te kao da na taj način opravdava filozofsku ideju po kojoj je sve nastalo iz istog prapočela, po kojoj je sve - jedno. Pristup stalnom postavu je na taj način - konceptualan. Iz njega je čitljiv stav muzeja i zrela svijest prema onome što izlaže kao i sugestija koju nam simbolima prenosi. To je ono što, po meni, razlikuje muzej s karakterom od običnog muzeja – puke izložbene vitrine, koji po sistemu nabrajanja kronološkim nizom ili nejasnom i do kraja nedomišljenom koncepcijom izlaže svoj postav. Jedna ljubav, jedna svijest, jedan svijet – s tom spoznajom se izlazi iz muzeja Quai Branly. Velika je to spoznaja koja nas dodatno obogaćuje. To je muzej con sapore, rekli bi Talijani, muzej koji kao fina hrana ostavlja fantastičan i dotad nekušan okus u ustima kojeg želimo zadržati dugo, što duže, ne kvareći ga nekim drugim okusima. Nakon tog muzeja, naprosto ne možemo odjuriti ravno u drugi. Bilo bi to svetogrđe koje bi poništilo čaroliju viđenoga. Za to moraš biti ludo površna osoba.

Muzej Quai Branly, Pariz - fasada pročelja

Dakle, Louvre nisam posjetila… kao ni Versailles… kao ni Moulin Rouge… kao ni Eiffelov toranj… kao ni Slavoluk pobjede (ovo dvoje sam vidjela tek izdaleka, usputno). Ali sam zato svake večeri strasno plesala salsu na Seini, slušala koncerte na tradicionalnim bretanjskim glazbalima i učila korake gavotta, uživala u francuskoj gastronomiji na ad hoc druženjima i - tek zbog ravnoteže između tjelesnosti i duhovnosti - povremeno filozofirala (khm!) o smislu života i umjetnosti s kolegama.

Prvi mjesec boravka ovdje prolazi, a ja i dalje, prednost pred muzejima dajem čitanju francuskih egzistencijalista pod jesenjim suncem Luxemburškog parka i razgovoru sa simpatičnim Francuzima s kojima, u konglomeratu njihovog lošeg engleskog i mojeg lošeg francuskog (uz puno gestikuliranja i jednako tako puno smijeha), nekako uspijevam prokrčiti komunikacijske kanale, rušeći jedan za drugim stereotipe o poslovičnoj francuskoj neljubaznosti.

Nakratko ću do Zagreba, a kad se vratim, tko zna, možda odem usporediti moj osmjieh sa slavnim osmjiehom Mona Lise. Iako, uvjerena sam da je moj osmijeh ljepši.

Fali mu samo Leonardo… da ga ovjekovječi ;)

Paris, rujan 2011.