S komadićem sira u ruksaku i termosicom vruće kave, sretna i začudo, nimalo zasramljena zbog sreće (ne znam kada se to dogodilo – da sam se počela sramiti sreće smatrajući je emocijom nižeg razreda – so wrong!) rumena i počešljana burom zaustavljam se na kamenom pragu doma moga poznanika i vrsna glazbenika. On nije tu. On je na drugom kontinentu. Razmišljam što bi dao da je ovog trenutka na mom mjestu, zamišljam kako njegova misao dvanaest tisuća kilometara dalje upravo sada obilazi taj dom, taj otok, te ljude. A ja, povlaštena – stojim tu, pogledom obljubljujem mjesta nečije čežnje kao svoja, mirišem ih i dodirujem, voajerski uživajući u tom nečujnom, intimnom prodoru. Možda to nije pristojno, ali uopće me ne peče savjest jer ja poznajem takve nemoguće udaljenosti na kojima i čežnji ponestaje daha, pa se na pola puta do receptora poražena vraća transmiteru. Mene je vlastita čežnja iskupila – pomislim, svjesna milosti koja me je obavila ovim božanskim mjestom u ovom božanskom danu… Sretna. I začudo - nimalo zasramljena zbog toga.
Krapanj. Kao smrtonosna tumorna izbočina izrasla na razderotinama prošlosti leži u pitomosti šibenskog arhipelaga. Genetski kod mu je narušen opipljivim zločudnim mutacijama. Napušten, pregrađivan, dograđivan, neplaniran, ruševan, pust, slučajan, bezidejan. U boji sivog morta, u vječnom očekivanju kamenog naličja nedovršenih fasada. Toliko tužan i promašen,
postao je ogledalo nelijepih ljudi. Jer lijepi ljudi, dovršeni ljudi, smireni i sretni ljudi, samo takvi ljudi mogu stvoriti lijepe, dovršene, smirene i sretne prostore. Krapanj (kao i mnoga naša mala
i vela mista) samo je odraz kaosa u glavama njegovih stanovnika, opće neobrazovanosti i nesklonosti i najmanjem naporu da bi se život učinio ljepšim. Jer ljepota jest pregnuće, konstruktivan napor, ona zahtijeva mobilizaciju svih naših unutrašnjih struktura, ljepota je kompleksna i uvijek kažem da je ona posljedica dobrote, a ružnoća – ona je odsustvo svega toga… Ona je tako jednostavna. I tako smrtonosna. Odlazim s otoka sa fizičkim osjećajem mučnine i teškom migrenom, potresena kao da sam se suočila s rezignirajućim pogledom bolesnika kojem nema spasa i nekako postiđena što sam i nakratko bila bespomoćni svjedok njegova umiranja.
A mogao je biti sasvim lijep otok.
Krapanj
Tribunj. Drugo najlipše misto na svitu. Stara jezgra, s pažnjom obnavljana, smještena je na malenom otočiću povezanim mostom s novim dijelom naselja. Na otočiću imam svoje mjesto za jutarnju kavu i listanje dnevnog tiska, mjesto za meditaciju. Konobar me ne gnjavi. I on uglavnom meditira dobar dio dana jer tamo nema turista osim pokojeg jedriličara. Meni je jedan od kriterija ljepote mediteranskih mjesta, njihova nenapučenost ljudima, a takav je Tribunj. To mjesto, kao i obnovljena stara jezgra Betine na obližnjem Murteru svijetli su primjeri mudrog su
života suvremenosti i tradicije.
To su sretna mjesta sretnih ljudi.
Iako, nisu imena, ona po kojima pamtimo ljude.
Zlarin
Trečić. Ne radi se o izmaštanom otoku iz Baretićevog Osmog povjerenika. To je stvarno mjesto, a zove se Trečić jer je sto svjetlosnih godina udaljen od svih Prvića i svih Drugića. U odnosu na Trečić sva mjesta su purgatoriji. Trečić je najprostranije mjesto za koje znam, ne veće od zjenice Njegova oka.
E, tamo živim. Samo ja znam put do njega. Samo ja ga naseljavam.