Omiljena dječja zabava mi je bila raširiti ruke i vrtjeti se oko svoje osi sve brže i brže dok svijet oko mene ne bi iščeznuo u jednoličnu kružnicu, nakon čega bih obično gubila ravnotežu i često padala. Ako bih i ostala na nogama, u tom stanju gubitka ukorijenjenosti nisam mogla koordinirati vlastite kretnje ni misli, ne znajući da li se to vrtim ja ili zemlja i nebo oko mene.
Netko mi je kasnije rekao da se ravnoteža pri vrtnji gubi onda kada nemamo oči usmjerene na nešto mirno. Od tada sam se uvijek trudila da nađem tu mirnu točku.
No, pronašla sam i jedan drugi način za održavanje ravnoteže
– da se vrtim kako to derviši čine –
zatvorenih očiju.
