Ljepota je najljepša onda kada ne zna da je lijepa. Tako je i sa umjetnošću, najprisutnija je u djelu kad se najmanje očekuje da to bude. Na točki na kojoj želju umjetnika da napravi veliko djelo zamjenjuje igra (ili nagonska potreba za krikom), počinje umjetnost. Naravno, da ne želim uopćavati jer nekad igra ipak ostaje samo igra, a krik samo visokofrekventna vibracija glasa. Ali ipak u pravilu najveća djela su nastala na točki na kojoj je umjetniku prestalo biti bitno da se svidi. Zaigranost ili strastvena potreba da umjetnik kaže nešto baš tako i na taj način ne razmišljajući o tome da li će se to nekome svidjeti ili ne, čimbenik je koji je potka svakog dobrog umjetničkog djela. Što će sa djelom biti poslije, to više ne zadire u umjetnost. Umjetnik poslije može i kalkulirati, i sumnjati u sebe, i strahovati od kritike, ali u trenutku stvaranja on mora biti dijete, neopterećeno svim ovim vanjskim faktorima što nimalo nije lako i jednostavno te uspijevaju samo rijetki.
.JPG)
Bez obzira da li stvara s lakoćom ili s težinom, na umjetniku je da radi, a na teoretičaru da iščitava značenja, uzroke i posljedice – ako ih ima. I savršena je to kohezija ukoliko umjetnički rad teoretičaru ne postane samo oslonac za vlastite intelektualne egzibicije koje na kraju nemaju nikakve veze s dotičnim radom. Nažalost najčešće je upravo tako. Evo uzmimo za primjer, koliko smo često posegnuli za predgovorom u nekom katalogu ne bi li nam objasnio i približio rad koji ne razumijemo. Zabezeknuti bismo ostali na kraju pročitana teksta, jer tekst, ne samo da nam nije ništa objasnio nego nam je još više zakomplicirao. Kao šamar posred lica. Kao da govori: «Ma vi ste budale i ne razumijete ništa». Nedostatak potrebe za objašnjenjem i približavanjem suvremenog djela običnom puku postao je trend. A taj trend uvredljiv je. Tekstovi su često puta toliko odmaknuti od stvarnosti, da postaju svrha samima sebi. A pažljivog čitača se ne može prevariti. Pažljivi čitač osjeti kada je tekst pisan u samoživom naslađivanju vlastitim spisateljskim vještinama, a kada je svrha teksta da pojasni i približi materiju najkraćim i najefikasnijim putem. Svi se dive carevom novom ruhu, a car misli «Vidi, vidi ovo vrijedi neki k…svi me hvale» pa požuri za radni stol da napiše još jedan tekst po provjerenoj formuli. I to je začarani krug u kojem se vrti većina pisača i nesigurnih čitača, većina umjetnika i njihovih promatrača… I pitam se čitajući tolike kritičarske osvrte koji ne govore ništa, da li su likovni kritičari zaboravili koja je njihova uloga? Da li su oni tu radi umjetnika i njegova djela ili je umjetnik radi njih? Ako je u pitanju ovo drugo, a bojim se da jest, kome ćemo onda prepustiti vrijednosne sudove o umjetnosti?
Zar doista samo vremenu?