Dugi niz godina glavom i srcem sam u umjetnosti, a tijelom - kud me noge nose. Prije tri godine napokon se objedinih i nastanih u New Yorku.
New York je grad gdje bez kompleksa, rame uz rame, egzistira ružno uz lijepo. Rekla bih da se te dvije krajnosti čak međusobno podupiru i da je upravo u tome tajna zavodničkog šarma ovoga grada.
U svakodnevnom tumaranju njujorškim galerijama uočila sam istu estetsku (kvalitativnu) nedosljednost i u izlagačkoj djelatnosti. To je stvarno grad koji ne prosuđuje niti osuđuje kvalitetu nekog djela, već odluku prepušta vremenu….i umjetničkom tržištu.
No, uz gornje opažanje, spontano mi se nametnulo još jedno - u konglomeratu dobrih umjetničkih djela i loših umjetničkih pokušaja, zamijetila sam učestalost ponavljanja nekih tipičnih likovnih karakteristika u velikom broju suvremenih radova te zaključih da su umjetnici napokon nešto naučili od nemilosrdnog umjetničkog tržišta, a to je:
- Što banalnije - to konceptualnije
- Što nejasnije - to suvremenije
- Što šokantnije - to traženije
- Isto tako, da svaki k…. uokviren izgleda dobro
- A u velikom formatu još i bolje.
(Ovi zaključci, iako ih ne bih uopćavala i svela na pravilo, rezultirali su jednom serijom slika Iz nemoći koje sam prošle zime izložila na samostalnoj izložbi u njujorškoj Gallery MC, a u hrvatskoj inačici neke su prikazane i u ovom postu).
Nedavno sam pročitala zanimljiv esej francuskog filozofa Jeana Baudrillarda pod nazivom «L'complot de l'art» (Urota umjetnosti) u kojoj govori o opasnosti promoviranja ništavnosti kao umjetničke vrijednosti (uključujući tu i tržište umjetnosti), a koji je potkrijepio moja opažanja rekavši još i ovo:
«Dvoličnost suvremene umjetnosti jest blefiranjem ništavila prisiliti ljude da tomu pridaju važnost i povjerenje, pod izgovorom da je nemoguće da je sve to toliko ništavno i da se tu mora nešto kriti. Suvremena umjetnost igra na tu neizvjesnost, nemogućnost utemeljenog suda o estetskoj vrijednosti i špekulira krivnjom onih koji ništa ne shvaćaju ili pak onih koji nisu shvatili da se tu i nema ništa shvatiti».
Ništavnost, zabilješka, odsustvo rada i blijeda sjena neke ideje u zametku postali su masovan trend u suvremenoj umjetnosti, trend koji se na aukcijama dobro unovčuje.
A onim malobrojnim "naivcima" – «koji umjesto ciguljanja traže glazbu, umjesto razonode radost, umjesto novca dušu, koji umjesto spekuliranja traže istinski rad, a umjesto igre istinsku strast - njima ovaj ljepuškasti svijet ne može biti domovina».
Iako me iskustvo sve više približuje nimalo optimističnom stavu gore citiranog Hesseovog «Stepskog vuka» , ipak se još nadam da...............................................................
