Muzej Guggenheim, NY (arhitekt Frank L. Wright)
Da ne biste ovaj tekst shvatili kao napad na suvremenu arhitekturu (jer to nije) izjašnjavam se odmah na početku: opčinjena sam arhitekturom koja klasične graditeljske kanone postavlja pred nemoguće izazove i pomiče njihove granice do znanstvene fantastike. Obožavam ludost, aroganciju i nekonvencionalnost DeCon arhitekture Franka Gehrya i zaigranost Daniela Libeskinda zbog kojih sam potezala tisuće kilometara ne bih li vidjela neko od njihovih muzejskih čuda, a onda bih obišla i sadržaj tih muzeja onakousput, jer zbog zanesenosti ljepotom arhitekture, moja zanesenost umjetničkim djelima u njima redovito bi ostajala u drugom planu. Potreba za promišljanjem pod ovim naslovom, nastala je upravo zbog tog fenomena koji sam uočila kod sebe (i ne samo kod sebe), a to je davanje prednosti arhitekturi muzeja pred njegovim sadržajem.
Muzej Guggenheim, Bilbao (arh. F. Gehry), Muzej Royal Ontario (arh. D. Libeskind), Kunsthaus, Graz (arh. P. Cook)
Naslutila sam da u tom fenomenu leži klica problema tek kada sam prvi put posjetila slavni njujorški muzej Guggenheim (arhitektonsko djelo Frank Lloyd Wrighta iz 1943. godine). Zbog ozbiljnih oštećenja koja su nastala na zgradi muzej je bio u fazi restauracije te nije bilo umjetničkih djela u njemu. Interesantno, ali ulaznice su se i dalje prodavale po redovnoj cijeni od $15. Pridružila sam se i ja mnnogobrojnim posjetiteljima i započela uspon spiralnom rampom do njegova vrha iako su zidovi bili prazni. I tada shvatih: ovaj muzej je napokon došao na svoje, postao je spomenikom samome sebi. Činilo se kao da su umjetnička djela ovdje oduvijek samo smetala, jer oblina njegovih zidova nije praktična za vješanje slika, a spiralna ograda zaklanja pogled na djela. A vidi sad, prazan i pun istovremeno. Zahvaljujući vanjskim okolnostima, naše divljenje upućeno je isključivo njegovoj arhitekturi a ne njegovom sadržaju.
Ne pričam nikakvu novu priču. Već je 1971. francuski umjetnik Daniel Buren jednom svojom instalacijom upozorio na taj isti problem. Na 6. međunarodnoj izložbi koja se održavala u njujorškom Guggenheimu napravio je skandal izvjesivši od stropa do poda zastavu s vertikalnim plavo-bijelim prugama u centralnom prostoru muzeja. Namjera mu je bila tom instalacijom prelomiti spiralni kontinuitet centralne rotonde koji je agresivno pretpostavljen umjetničkom djelu i čini ga nevidljivim. Htio je reći da muzej služi umjetnosti, a ne umjetnost muzeju. Nažalost nije bio shvaćen. Svojim bogohulnim narušavanjem svetosti Wrightove spirale izazvao je pobunu i zgražanje svojih kolega i njegov rad je morao biti uklonjen pod navalama prijetnji otkazivanja suradnje ostalih izlagača.
Guggenheim NY, interijer D. Buren, instalacija 1971
Britanski umjetnički duo Gilbert i George bili su prije godinu – dvije u posjetu gradilištu novog zagrebačkog muzeja suvremene umjetnosti. Od svih novinarskih pitanja odgovor na jedno urezao mi se u sjećanje: novinarka je upitala slavne umjetnike što misle o našem budućem muzeju suvremene umjetnosti, a Gilbert (ili je to bio George?) uz skriveni podsmjeh je odgovorio: Mi volimo da muzeji imaju zidove….
Vjerojatno GilbertilijetobioGeorge nije bio ni svjestan da je ovom, naoko banalnom, izjavom dotaknuo bolnu točku muzejske arhitekture od druge polovice dvadesetog stoljeća na ovamo (uz časne izuzetke) koja je elementarni umjetnički zahtjev da muzeji imaju zidove - pomaknula u drugi plan. Na taj način muzej se stavio u svojevrsni sukob s umjetnikom i njegovim djelom, namećući svoju arhitektonsku estetiku estetici izloženog djela.
Muzeji suvremene umjetnosti jesu i trebaju biti mjesta spoja najnovijih dosega arhitekture i najnovijih dosega umjetnosti. Ali svjedoci smo da taj spoj nije uvijek i najsretniji te da je često sadržaj muzeja u sjeni arhitekturalnog egzibicionizma koji zaboravlja glavnu zadaću muzeja - čuvanje i izlaganje.
I dalje obilazim muzeje sa starom strašću, ali s novim pitanjima: možda muzeji uskoro uopće neće ni trebati umjetnike, ili će trebati samo one koji će se svojim djelom moći prilagoditi novim prostornim zahtjevima? Možda ćemo služiti tek kao dodatni ures, kao puko opravdanje da bi se muzeji tako mogli zvati? A… možda je taj postupan arhitektonski proces nesvrhovitosti muzeja proporcionalan fenomenu izlaska umjetnosti na ulice i u stvarne živote ljudi?
Ako je tako, mislim da ne bih trebala prva bacati kamen na njihovu moguću neshvrhovitost. Možda muzeji nisu stavili umjetnost u drugi plan.
Možda je umjetnost u drugi plan stavila muzeje?!