Ljiljana Mihaljević, Again, video performance 2005. - 2008.
Ta pitanja postavlja Germaine Greer poznata feministica i teoretičarka umjetnosti u jednom članku koji sam pročitala u britanskom dnevnom listu The Guardian. Odgovore koje je ona ponudila na ta pitanja, pa čak i sama pitanja ograničena su i površna, te kao žena umjetnica i body art performerica osjetih se prozvanom da reagiram na taj članak.
Što je u tome čudno da je vlastita slika umjetnika i njegova vlastita stvarnost, izvor za njegovu umjetnost? Nije li povijest umjetnosti prepuna primjera za to? Od Rembrandtovih do Van Goghovih autoportreta, od Schieleovih eksplicitnih seksualnih prikaza vlastita tijela do Duchampova ženskog alter ega Rrose Selavy… Bez djela u kojem je umjetnik sam sebi objekt, povijest umjetnosti bila bi traljavo tkanje.
Gunter Brus, Selfpainting, 1954.
Rudolf Schwartzkogler, Action, 1965. Herman Nitsch, Action, 1962
A na pitanje cijenjene teoretičarke zašto se žene umjetnice skidaju češće nego muškarci umjetnici odgovaram protupitanjem – da li je čula za Bečki akcionizam? Taj body art pokret imao je velik utjecaj na umjetnost performansa čitave Europe (i šire) šezdesetih godina prošlog stoljeća. Herman Nitsch, Gunter Brus, Otto Muhl, Rudolf Schwartzkogler… Sve su to muški umjetnici. Goli golcati! Samoranjavaju se, uriniraju, masturbiraju, raznim svirepim torturama ispituju granice izdržljivosti vlastita tijela kao i granice izdržljivosti samih promatrača. Nalazimo njihove utjecaje i u radovima suvremenih umjetnka kao što su Matthew Barney, Ron Athey, Oleg Kulik, Bruce Nauman…Ovo su samo neka imena muških umjetnika koja mi ovog časa padaju na pamet. Dakle ne svodi se body art performans samo na lijepa tijela ženskih umjetnica poput Tracy Emin, Marine Abramović ili Carolee Schneemann kao što tvrdi teoretičarka.
Marina Abramović, Relation in Space, 1976. Marina Abramović, performance
Pita se Greer zasto umjetnice ne iskoriste tijelo neke druge osobe za svoje performanse nego su uvijek ukljucene direktno «s ponosom pokazujući svoja lijepa elegantna tijela»? Nije li to egzibicionizam - pita se ona.
Glupost. Kad se već javno govori o svome intimnom iskustvu kroz medij umjetnosti onda je poruka puno direktnija ako je izgovorena osobno bez plaćena posrednika kojemu će to ipak biti samo gluma. A i malo njih se želi javno razodjenuti. Umjetniku je njegovo vlastito tijelo na raspolaganju dvadeset četiri sata dnevno. Njime može beskonačno eksperimentirati, osjećati, samopromatrati… Umjetnik svojim tijelom kao umjetničkim izrazom šalje duplu poruku: ja sam ovdje subjekt jednako kao i objekt. To je posljednja negacija objektivizacije kroz umjetnost - kako bi to rekla Elisabeth Allen.
Uključiti vlastito tijelo u umjetnički proces je na neki način prošireno slikarstvo ili prošireno kiparstvo, to je slikarstvo neomeđeno zadanim okvirom platna i kiparsko poigravanje unutrašnjom i vanjskom formom vlastita tijela.
A što se tiče Greerinog svođenja ljepote ženskog tijela u umjetničkom procesu na egzibicionizam, mogli bismo zaključiti ovo: Ako izložimo muško tijelo, po mogućnosti ružno onda je to umjetnost. Ako izložimo žensko tijelo i ako je uz to još i lijepo, onda je to egzibicionizam.
Germanie Greer, nije li to - seksizam?
Žensko meso oduvijek je bučan čimbenik umjetnosti. Bilo je prezreno, skrivano, izazivalo poplave negodovanja, negirano, spaljivano, gaženo, kroz povijest bilo osporavano, a i danas se često banalizira s umjetničke točke gledanja.
Pustimo ženskom tijelu da postoji kroz umjetnost jer ono ima pravo postojati. Ako je lijepo, ne kažnjavajmo ga ad hoc pridjevom neumjetničkog zato što je lijepo jer i lijepo tijelo kao i ono ružno nositelj je istog duha i samo je sredstvo umjetničkog izraza. Estetski kriterij njegove fizičnosti u umjetničkoj procjeni nebitan je. Njegova «ljepota» ili «ružnoća» trebale bi ovisiti isključivo o unutrašnjoj moći (ili nemoći) umjetnika da tim svojim tijelom jasno izrazi ono što unutar njega nosi.
