Bilo je sedam navečer i radno vrijeme muzeja upravo je završilo. Na zadnjem katu u foajeu dočekala nas je direktorica muzeja s kustosicom izložbe i pozvala na malo druženje uz čašu pjenušca. Nakon desetak minuta pojavljuje se skromna i šutljiva Elizabeth Peyton sa svojim art dilerom Gavinom Brownom i upoznavši se sa svima ubrzo odlazi. Art diler ostaje i vodi nas uz kustosicu izložbe u obilazak. Da li je muzej tu večer prodao koju sliku Elizabeth Peyton, možemo tek nagađati. Ali sudeći po interesu vjerojatno ih je prodao nekoliko. Ako znamo da su provizije njujorških galerija i muzeja od 30-50% i ako znamo da je cijena Peytoninog djela cca 800,000 $, nije teško zbrojiti dva i dva (i pri tome dodati nekoliko nula) i shvatiti da je muzej praktično mogao sklopiti milijunski posao tu večer. U ovoj priči svi imaju koristi – i umjetnik, i dealer, i muzej i kolekcionari. Pa čak i ja jer me je moja poznanica kolekcionarka stavila u kontakt s tim ljudima za neko moje buduće «možda».
Upravo sam opisala uobičajeni postupak koji se ponavlja pri svakoj novoj izložbi u muzeju Moma, muzeju Guggenheim, Whitney muzeju i ozbiljnijim privatnim njujorškim galerijama. Otvaranje izložbe nije završetak posla pa ćemo na odmor, otvaranje izložbe je tek početak galerijskog posla.
U zagrebačkom MSU traje izložba Aleksandra Srneca (za koju se nadam da ću je napokon posjetiti ovih dana), a čije nedavno otvaranje je i povod ovom tekstu. Kako čujem u jednoj emisiji iz kulture, na otvaranju izložbe Srneca okupili su se snobovi, gospodarstvenici i građevinari – neka nova publika koja je došla pokazati svoje haljine.
What's the fucking point? Ako su zaista zapuhali takvi vjetrovi na koje pomalo ironično insinuira novinarka, to je dobar znak da suvremenoj hrvatskoj umjetnosti možda dolaze neki bolji dani u kojima će oni koji imaju novca ulaziti u muzeje i uopće nas ne bi trebalo zanimati da li je njihov motiv pokazivanje novih cipela ili odjela, već kako ih motivirati za financijsko ulaganje u umjetnost. Hrvatskoj nedostaje ta toliko potrebna dobrostojeća klasa obrazovanih ljudi koji uz novac imaju i ukus ili su ga bar spremni kupiti. Otvaranja svugdje u svijetu i postoje upravo zbog onih bez kojih umjetnik ne bi mogao opstati. Dok je izložbeni sadržaj zbog onih ostalih koji znaju da je muzej i dan poslije otvaranja izložbe - otvoren.
Kritika državnog ustroja i onih koji u njemu dobro plivaju
Sve dok djelatnici naših muzeja ne počnu razmišljati da je otvaranje izložbe samo početak posla, umjetnikovanje će i dalje biti skup sport i muzejima i umjetniku i državi (naime, isključivo o državnom mršavom proračunu ovisi realizacija izložbi). Kustosi, ako i imaju motivaciju da djeluju u tom smjeru, nemaju oruđe, jer gradske galerije i muzeji su neprofitne ustanove čiji je sustav uređen i mišljen samo za realizaciju godišnjih izlagačkih programa i vođenje zbirki ukoliko ih imaju. Tako u našim galerijama posao završava kad se izložba otvori. Zahvaljujući tromom i zastarjelom državnom aparatu koji iz proračuna osigurava plaće djelatnika, održavanje galerija kao i financiranje izložbenih programa, hrvatske galerije ne moraju brinuti što će biti s izložbom nakon otvaranja, ne moraju brinuti da obavijeste i dovedu potencijalne kupce, artdilere, kritičare te na taj način promoviraju rad umjetnika i zarađuju od prodaje djela. Tako biva da je umjetnik nakon što postavi izložbu prepušten sebi, svojim vezama i poznanstvima, kao i svom marketinškomu talentu ili netalentu kojim će valjda na silu dovući za rukav nekog Mudrinića ili Todorića i uvaljati mu sliku nakon što mu je bombom provalio u ured.
O problemu umjetnika u Hrvatskoj se šuti, a to je zaista problem. Ali samo zato što sistem samofinanciranja galerija u Hrvatskoj ne funkcionira. Ne moram ni naglašavati kako ova posljednja oaza socijalističke ostavštine ne odgovara jedino umjetniku, jer on samo služi da bi galerije opravdale svoj birokratki posao. A ako umjetnik kojim slučajem spomene novac, svi će graknuti da je koristoljubiv, da je materijalista i vrlo nekulturan kao da je sramota vezati riječ novac uz riječ umjetnost.
Utopistički prijedlog…
Čini mi se nedostatnim opravdanje koje najčešće čujem od hrvatskih galerista – Hrvatska nema tržište. Zaboga, pa ne stvara se tržište samo od sebe. Galerije su one koje ga trebaju iskreirati, koje trebaju krenuti prema potencijalnom kupcu te ga senzibilizirati na proizvod. Jer umjetničko djelo jest proizvod.
Umjetnost kao stvaralački proces koji se odvija između umjetnika i njegova djela mora biti izvan dometa bilo kakve kalkulacije, ali kada jednom umjetnički rad izađe iz ateljea on postaje tržišna roba kao i svaka druga. Pa prestanimo mistificirati i započnimo ga tretirati napokon tako.
… i prividno optimistički zaključak
Nadam se da sam gornjim obrazloženjima pokazala koliko je ono red-carpet-pitanje iz naslova «da li je sve to snobizam?» irelevantno za hrvatsku kulturu i umjetnost jer imamo mi ozbiljnijih briga. Ali ako ćemo tjerati mak na konac snobizam bi bio smatrati da su na otvaranju izložbe ljudi iz neumjetničkih i nekulturnjačkih djelatnosti - uljezi. Sve dok razmišljamo na taj način, izložbom neće profitirati nitko osim tiskare, cateringa i elektre. A umjetnik… (da citiram djelatnika jedne naše galerijske ustanove), umjetnik bi trebao imati satisfakciju u časti što je imao priliku izlagati u dobroj galeriji. Tako stvari funkcioniraju ovdje.
Na sreću, uvijek postoji neki New York.