Kad sam naišla na ovu fotografiju, mislila sam da je riječ o nekom umjetničkom performansu. Ali ne, radi se o američkom propovjedniku koji ide od mjesta do mjesta vukući za sobom teški križ i šireći božji nauk. Zaključio valjda čovjek da bi si mogao olakšati svoj križni put pa je križu dodao kotačiće. Kad bismo bili čistunci vodeći se ljudskim izumom zvanim - moral (jer priroda, odnosno život sam, u protuslovlju su s moralističkom vizijom svijeta), mogli bismo ovaj čin okarakterizirati kao farizejski, jer koji je big fakin dil dobrovoljno vući ogroman križ ako nisi spreman podnijeti teret njegove težine? Kako je autorica ovog bloga moralno, recimo to tako – nekonzistentna - ona bi ovu fotografiju prokomentirala riječima da svatko od nas nosi svoju patnju kako zna i može i da su kotačići sasvim legitimno pomagalo i demokratsko pravo svakog građanina. Nadalje, ovog propovjednika najradije bi pohvalila za inteligentnu i duhovitu interpretaciju poslovice «Ako ti život da limun, ti napravi limunadu» - po kojoj životne terete treba lijepo na kotačiće pa ih pomjerati lijevo-desno po potrebi ili ih, još bolje, odgurati do nekog idućeg ponedjeljka koji nikad neće osvanuti, sakriti ih pod nonin perzijaner, po mogućnosti što dalje od vlastite kuće, kad vam kotačići već to omogućuju. Kotačići su stvarno fantastičan izum jer, ruku na srce, križevi na kotačićima i nisu neki križevi.
Ali ukoliko ste licem tvrdoglavo okrenuti Lilithu, ukoliko ste latentni mazohist koji po defaultu ne prihvaća kotačiće pod križem, ni Šimuna Cirenca, čak ni Veronikin rubac naivno vjerujući u smislen kontekst trajne patnje ne priznajući vrijeme za iscjelitelja, ukoliko se sramite biti sretni kao što mi je nedavno priznao jedan prijatelj ili čak nalazite užitak u činjenju sebe patećim, ukoliko ste onaj koji čežnje usmjerava samo nedostižnome i uporno odbijate sažeti bol u narativan oblik trajno ga njegujući u predjezičnom stanju, onda je za vas inhibitor u vidu kotačića - besmislen izum.
Nekako sam sigurna da ona Aristotelova korektivna pravda ne postoji i da smo - bez obzira da li subverziramo naše križeve ili mučenički posrćemo pod njihovom težinom - pred smrću svi isti i da nam je baš svima jednako kroz mijene i obrate dugog života, kako bi to Andrić rekao, samo dvoje osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda. Andriću, amen!
Sretno nam!
