(Ovo je skraćena verzija teksta koji sam napisala povodom izložbe Damiena Hirsta «For the Love of God» koju sam nedavno posjetila u Firenci. Tekst u cjelovitom obliku izašao je u najnovijem broju «Zareza», pa tko voli…)
Mi smrtni neprijatelji smrti, ponekad sanjamo da s njom sklopimo vječni mir!
…
Cijeli naš život vrti se oko toga kako da udobrovoljimo smrt. Tetošimo tijelo, redovito uzimamo vitamine i onih famoznih osam čaša vode dnevno, pazimo na uravnoteženu prehranu i posjećujmo liječnike na pojavu i najmanje sumnjive boli, osipa ili izrasline. A kada ta bezobrazna ignorantica unatoč našoj brizi i silnoj želji za besmrtnošću ipak nastupi, moramo se suočiti s vlastitim strahom od pogleda u njene mračne očne duplje.
Glamurozna smrt
Jedan umjetnik postavio je tampon zonu između smrti i našeg straha od nje tako da je smrt učinio lijepom. Ukrasio ju je draguljima kao obožavanu ljubavnicu i rekao: evo, sad joj se divite! Učinio je čak i više – svojim umjetničkim postupkom pokazao je who-is-the-boss vlastite sudbine napravivši od nje tržišni predmet i prodavši smrt za vrtoglavih sto milijuna dolara.
Dakako, govorimo ovdje o djelu «For the love of God» koje je još jedan rezultat Hirstovog neobičnog shvaćanja mrtve prirode. Platinasti odljev ljudske lubanje iz 18. stoljeća prekriven je sa 8.601 dijamantom maksimalne čistoće i kontrolirana porijekla dok se na čelu lubanje nalazi veliki 50-karatni ružičasti dijamant u obliku kaplje. U platinasti odljev ugrađeni su zubi s originalne lubanje. Od dana kada je kreirano ovo djelo, izloženo je pred oči javnosti svega tri puta. Nakon premijerne izložbe u White Cube u Londonu 2007., lubanja je izložena i u amsterdamskom Rijksmuseum 2008. godine, te krajem studenog 2010. godine u Palazzo Vecchio u Firenci u kojoj je izložbu posjetila i autorica ovih redaka.
Značenje ove dijamantne lubanje u temelju je jasno: lubanja je smrt u metonimičnom obliku, ona je memento mori ljudskog života. Ali ma koliko prolazna bila naša egzistencija, ona sadrži nešto što je u čovjeku besmrtno i nepromjenjivo a što pripisujemo duši ili neprolaznom božanskom… ili u slučaju ovog djela - neprolaznim dijamantima. Hirstova umjetnost nastoji nas privesti čudu viđenja nemogućeg. Nakon morskog psa u formaldehidu, dijamantna lubanja čuvana kao kraljevsko blago nužno nas navodi na pitanje da li je važnije djelo ili mit koji se stvara oko njega? Hirst će naravno na ovo pitanje očekivano odgovoriti da je važnije djelo ne negirajući i važnost mita, ali to je tema za jedan zaseban tekst, a koju ćemo ovdje tek okrznuti. Povezujući dijamante s lubanjom, Hirst ovdje objedinjuje radost života i neizbježnost umiranja. On želi pokazati ljudima ono što oni, obično, ne žele vidjeti – a to je smrt. Ljudska civilizacija duboko je svjesna da je smrt zapisana u našem genetskom kodu, ali sliku smrti najradije bi sasvim izbacila iz svog socijalnog života. Smrt je glavna tema Hirstove umjetnosti koju umjetnik tretira kao visoko estetiziranu robu – ionako je ona i u oku promatrača postala roba koja stoga više ne uznemiruje njegov duh. Moda smrti preplavila je svijet umjetnosti s kraja prošlog i početka ovog stoljeća i Hirst je jedan od glavnih predstavnika tog novog trenda. Njegov umjetnički pristup je čin dominacije čovjeka nad smrću, čin preuzimanja vlasti i kontrole nad njome uz poznatu hirstovsku dozu podrugljivosti prema svemu što smatramo svetim.
(...)
Vanitas naše sadašnjosti
Firentinska postava «For the love of God» umiješta se u Palazzo Vecchio - sjedište gradske uprave negdašnje samostalne i održavotvorene Firence i jednog od simbola grada. Kustos izložbe Francesco Bonami zacijelo nije slučajno odabrao prostor povijesne palače, da baš u njoj izloži Hirstovo djelo jer postava ovog koncepta upravo u ovom prostoru postaje bogata značenjima. Prelazeći salu Cinquecento i prolazeći kroz slavni Studiolo Francesca I – remek-djelo firentinskog manirizma uređenog po Vasarievim nacrtima dolazimo do malog salona Vojvode Cosima u kojemu je izložena ova glamurozna lubanja. Uronjena u mrak i osvijetljena samo jednim snopom svjetla koje se prelama u plohama tisuća dijamanata, smrt nam se čini tako lijepom i privlačnom. I dok pogledom obuhvaćamo prostor u kojem je suvremena umjetnost kontaminirala slavu prošlosti… ili obratno, ne možemo se oteti dojmu da se nalazimo u epicentru jedne male revolucije.
Slijedeći neprekinutu liniju koja nas povezuje sa spiljskim čovjekom ova Hirstova ideja prošla je dug put od jerihonskih predaka koji su sedam tisuća godina prije Krista ukrašavali školjkama i glinom lubanje svojih mrtvih, preko Azteka koji su lubanje ukrašavali tirkizom i lubanje od gorskog kristala kulture Maja, do vanitas žanra u flamanskom slikarstvu sedamnaestog stoljeća - da bi na kraju otežana značenjima kroz dugu povijest zasjala kao najpoznatije i najskuplje djelo suvremene umjetnosti u vidu ljudske lubanje optočene dijamantima te tako posta
la na neki način i vanitas naše sadašnjosti i dokaz kako ideja unutar umjetnosti kroz tisućljeća ostaje ista i nepromijenjena.
P.S. Da li slučajno ili ne, lubanja nije izložena u razini oka - smrt nije naš partner za fair play oči u oči. Postavljena je malo niže - u razini srca… na dohvat zagrljaju.
