Svaki dan na uglu 49. ulice i 10. avenije susrećem starca koji sjedi ispred dućana alkoholnim pićima. Na svakoj ruci nosi po jedan teški sat. Stavio je steznike ispod njih jer mu je težina satova izranjavala ionako bolesne zglobove. Začuđena tim oblikom samoranjavanja upitam ga jedan dan zašto nosi dva sata. On spremno, kao da je već navikao na to pitanje, odgovori: Znaš ovo su Rolex satovi. Svakog jutra se dvoumim kojeg odabrati jer nisam siguran koji je od njih dva savršeno točan. Zato nosim oba. Bilo je to objašnjenje starca s dva, najvjerojatnije, fejk rolexa bez ikakve dublje poruke. Dok sam ga fotografirala, na pamet mi je pala misao jednog mudraca koju sam davno negdje pročitala:
Onaj koji ima jedan sat misli da uvijek zna koliko je sati, onaj koji ima dva nikad nije siguran. A mi nikako da shvatimo da ne postoji apsolutno točan sat ni ono što u vlastitoj zabludi zovemo točnim vremenom.
