U načinu nježna, u suštini okrutna - Mona Hatoum

Krug od tri metra u promjeru ispunjen je pijeskom. U tom krugu oko svoje osi vrti se prečnik do polovice nazubljen, a od polovice ravan. Nazubljena polovica iscrtava pruge po pijesku, glatka polovica ih briše. I tako u nedogled. Jednoličnost je nešto najljepše, ili nešto najstrašnije. Najljepše kao odraz vječnosti, najstrašnije kao znak trajanja bez promjene (S. Weil)…. Čuje se samo tiho zujanje elektromotora….i damari moga uznemirena srca. Stojim pred životom samim. Jer što je život nego vječito kruženje, ostavljanje tragova koje vrijeme briše u milostivo-okrutnoj igri vječitog ponavljanja…

Jutane vreće ispunjene sjemenjem umjesto pijeska naslagane jedna na drugu u dužini od nekoliko metra neodoljivo podsjećaju na slike rata i nama tužno bliske. Okrutan i zastrašujući je to zid. Zid koji podsjeća na umiranje. Ali gle čuda, nakon nekog vremena kroz jutanu opnu vreća počinju se probijati klice života. Iz dana u dan sve zelenije i čvršće vlati bilja svojim rastom odolijevaju smrti jer rastu iz smrti. Podsjećaju na to koliko su život i smrt neodvojivi jedno od drugoga…

Izdvojila sam ova dva rada palestinske umjetnice Mone Hatoum jer se razlikuju od većine njenih radova po pomirenosti dviju krajnosti koje u sebi nose. Oni su ustvari gotovo identični jedan drugome jer govore o istome – o životu i o smrti. Većina Moninih radova život i nadu predstavlja kao privid, a smrt kao traumatičnu istinu. Ova dva rada, sačinjena od vremenskog protoka kao glavnog gradivnog materijala, nemaju vida i privida, oni u svome govoru izjednačuju život i smrt. A između je vrijeme koje dotiče i ono što želimo i ono što ne želimo zaboraviti. Milostivo i okrutno vrijeme….Jedino je vječnost neranjiva na vrijeme.

Bipolarnaost je glavna karakteristika umjetničkog rada Mone Hatoum. Ona nam istovremeno daje nadu i oduzima je. U načinu je nježna je, u suštini okrutna. U prostoru između te dvije krajnosti predah je prividno stanje jer umjetnica nas ljepotom prisnih stvari samo zavodi (krevet, šarene kuglice za bor, svjetlo u dnu mračna hodnika, dječja noćna svjetiljka, postavljen stol…) ali kad nas namami u blizinu vidimo svu opasnost koju ti prisni predmeti kriju u sebi. U njenom svijetu ništa nije onako kako se čini. Krevet postaje negostoljubiv objekt s oštrim žicama umjesto madraca; šarene staklene kuglice imaju oblik ručnih bombi; svjetlo u dnu mračna hodnika su svjetleće električne žice kroz koje nema prolaza; kaleidoskopska svjetiljka baca svjetleće obrise zvjezdica po zamračenoj sobi a među njima naziremo obrise naoružanih vojnika; žlice, vilice i noževi na uredno postavljenu stolu spojeni su žicama na električni napon….

Ona oduzima stvari njihovim prirodnim mjestima i daje im nova značenja. Poznato i čudnovato zaključani su u istome predmetu, bliski su i nepomirljivi istovremeno. Ona ne objašnjava patnju i ne usmjerava tjeskobu prema nadi. Jer objasniti patnju značilo bi ublažiti je… dakle ne treba je objasniti.

Pratim rad ove umjetnice godinama. Bila je gost predavač na mojoj akademiji u sklopu kolegija Suvremene umjetnosti i prilično utjecala na moje umjetničko formiranje. Kasnije smo se nekoliko puta srele u New Yorku. Mogla bih knjigu napisati o radu ove prelijepe i ponosne Libanonke…a eto, zbunjena pred jednostavnim govorom njene dubine posvećujem joj tek par odlomaka ovoga teksta.

I to je dovoljno…kada jezik umjetnosti biva sam po sebi razumljiv.

_________________

Prvoopisanu kinetičku instalaciju Mone Hatoum iz 1994. jednostavnog naziva '+ i –' prvi put sam uživo vidjela na Venecijanskom bijenalu 2005. godine. Neodoljivo podsjeća na dvadesetak godina stariju Sandspirale Gunthera Ueckera izloženu u Whitney muzeju u New Yorku, ali ta spoznaja nije umanjila moju opčinjenost jednostavnošću i slojevitošću ovoga rada. Druga instalacija nosi naziv 'Viseći vrt' i jedna je od recentnijih Moninih instalacija (2008.) koju sam vidjela prošlog proljeća u berlinskoj Daadgalerie.