Na vijestima uvijek isti prizori. Mi stupamo u pamflet-povorkama za smanjenje stakleničkih plinova i naš potpis na peticiji protiv nasilja u pojasu Gaze zaveden je pod brojem milijunpetstopedesetipet. Mi šaljemo preklinjuća pisma za spas divljih konja na Kruzima na adrese bezimenih ministarstava i bdijemo skupa sa ženama Srebrenice ispred međunarodnih sudova. Mi protestiramo glađu protiv onih koji nas osiromašiše do gladi. Mi vičemo onima koji ne čuju i ispisujemo parole onima koji ne vide…
Na poziv Sisleja Xhafe mog studentskog druga došla sam na bečko otvaranje njegove izložbe (1). Ušla sam u galeriju i produžila ravno do treće sobe u kojoj su trebale biti izložene dvije njegove instalacije. U niši predviđenoj za drugu instalaciju nije bilo ničega. Sislej, jesi siguran da si postavio izložbu do kraja? - pitam ga. Jesam, pogledaj malo bolje – tajanstveno se nasmije moj prijatelj.
U kutu sobe iza pregradnog zida, sakrivene, ovlaš odbačene na hrpu miruju zastave bez boje i pamfleti bez riječi. Na mjestu gdje bi trebao biti grb na zastavi nalazi se spaljena rupa. Svojim nevidljivim smještajem u kutu, umjetničko djelo biva prošireno tako da kontekstulizira i sam prostor, postaje neodvojivo od njega i njime obogaćeno. U toj simbiozi djela i prostora prisutan je i faktor iznenađenja (zbog skrivena položaja izložena djela) za nepripravljena promatrača. Sislej tom nevidljivošću aludira na uzaludnost protesta koji ništa ne mijenja. Njegov umjetnički izraz u postupku je minimalistički. Gotovo da možemo na prste nabrojati koliko poteza mu je bilo potrebno da banalnost pretvori u umjetničko djelo. Sapienti sat (2) - dalo bi se sve sažeti u ove dvije riječi jer on je škrt na objašnjenjima, a kada je riječ o njegovu radu i ja bih se složila s tom latinskom izrekom.
U nijemoj bjelini rezignacije, oslonjene na zid miruju bezimene zastave i prazni pamfleti. Kao da šute. Šutnja Sislejeva rada angažirana je šutnja i govori preko riječi. Šutnja je krajnji stupanj protesta kad sve riječi postaju beskorisne.
Izašla sam iz galerije zapitana nad smislom tih jalovih pamflet-pobuna. Ako je to tako uzaludno, zašto ne ostanemo u bijelom kutu treće sobe nego i dalje vijorimo bezimenim zastavama? Da li je to Sizifov posao ili vjera u priču o Davidu i Golijatu?
Ne znam. Možda i ne trebamo tražiti odgovore na ta pitanja, već – svatko na svoj način - učinimo onoliko koliko možemo.
(1)Na bečkoj izložbi u «Christine Koenig» galeriji uz Sisleja izlagao je meni vrlo intrigantan Adel Abdessemed,, ali tom neobičnom umjetniku posvetit ćemo uskoro jedan zaseban tekst.
(2) Pametnome dosta, lat.