Samo živimo iz dana u dan i svaki san davno nestao je, izbrisan. Koga da pitam…, tko će mi dat' odgovore? Reci bilo što, osim - da je moglo biti gore!
Ovako nekako ide poznati refren pjesme vesela ritma unatoč njenom nimalo veselom sadržaju. Šetajući Meštrovićevom rotondom u razgledavanju izloženih radova spontano sam je počela pjevušiti. Jer poput ove živahne pjesme nevesela sadržaja i umjetnički radovi izloženi na ovogodišnjem Zagrebačkom salonu unatoč težini teme koju obrađuju, svojom duhovitošću pa i cinizmom ukazuju na odlučnost i prkos duha onih najpogođenijih krizom – samih umjetnika. Ujedno u taj refren mogli bismo sažeti nezavidnu tržišnu situaciju na hrvatskoj umjetničkoj sceni čijom se problematikom pozabavio 45. zagrebački salon.
Izborna komisija sastavljena od stranih stručnjaka: Josie Browne (Max Protech Gallery, New York), Anna Daneri (Fondazione Ratti, Milano), Hans Knoll (Galerie Knoll, Beč) i Sanja Vukelić (kolekcionarka, London/Zagreb) imala je zahtjevan zadatak između 350 pristiglih prijava odabrati 89 djela umjetnika koja će omogućiti svjež pogled na likovnu scenu u Hrvatskoj i ujedno biti i dostupna za kupnju. Pohvalno je što je na ovogodišnjem Salonu umjetniku prepušteno da izloži ono što želi (pod uvjetom da rad nije stariji od četiri godine) te da svoj rad ne mora podređivati kustoskim koncepcijama koje često iznjedruju usilna umjetnička djela. Tako smo dobili izložbu najraznovrsnijih umjetničkih izraza od grnčarstva do videa, za svačiji ukus po nešto kao u pravom dućanu.
Na dostojanstvenoj fasadi Meštrovićeva paviljona u centru Zagreba šepuri se veliki natpis «Trgovina» koji tom bogohulnom prenamjenom prostora baca rukavicu u lice onim posljednjim idealistima koji misle da umjetnost ne treba povezivati s novcem i da umjetnik treba hodati svijetom s bijelim šalom zagledan u zvijezde.
Prije par mjeseci osvrnula sam se na ovu problematiku u tekstu Nekulturnjaci na otvaranjima izložbi – snobizam ili potreba? koji je izazvao prilično živu raspravu i na mome blogu i na naslovnici, a reakcije čitatelja bih nakon brojnih komentara mogla ugrubo podijeliti na one praktične koji smatraju da je umjetnost roba kao i svaka druga te da time zaslužuje tržišni tretman, i na one idealiste koji smatraju da je umjetniku već dovoljna plaća što stvara i da ne treba razmišljati o tome kako da tržišno plasira svoj rad jer će ga to pokvariti. Čini mi se da moj stav pomiruje ove dvije krajnosti ako kažem da umjetnik u stvaralačkom procesu mora biti izvan dometa bilo kakve kalkulacije, ali kada je proces stvaranja završen, umjetnički predmet je roba kao s svaka druga i treba se tako tretirati.
U zapadnom svijetu umjetničko tržište je jedno od najunosnijih tržišta današnjice, posebno tržište suvremene umjetnosti što je svojevrsni paradoks ako znamo da kupac pri kupnji djela koje još nije tržišno etablirano niti vrijednosno potvrđeno preuzima i rizik krive procjene njegove buduće vrijednosti na tržištu, ali i tu vrijedi ona stara tko ne riskira, taj ne profitira. Tržište u Hrvatskoj je tek u povojima, dijelom zbog toga jer za njega još uvijek nemamo ekonomske uvjete, a dijelom zbog postojanja paralelnog sivog dobro uhodanog umjetničkog tržišta zbog kojega se nije ni razvila potreba za legalnim pristupom. 45. zagrebački salon u tom smislu ima i edukativan karakter jer na njemu će i kupci i umjetnici imati priliku vidjeti kako bi jedno legalno umjetničko tržište trebalo funkcionirati.
Radovalo bi me da je ovaj Salon i svojevrsna najava novog tržišnog sustava i zaokret u ozbiljnijem promišljanju umjetničkog tržišta, ali ukoliko i nije, on u svakom slučaju upozorava na problem nepostojanja istoga na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Moja iskrena preporuka je da posjetite ovu manifestaciju, naravno i da kupite nešto ukoliko ste u mogućnosti iako sudeći po cijenama, umjetničko tržište ne priznaje krizu.
Novac kvari ljude – piše na gigantskoj plavoj kuverti Ante Rašića, jednom od izložaka 45. zagrebačkog salona, ali prije nego što ih pokvari otplati im kredite i dugove te omogući bezbrižan odlazak na godišnji odmor – dodala bih ja. Za tu cijenu vjerujem da bismo svi pristali na rizik da nas novac malo pokvari.
I za kraj tek utjeha onima čija će djela unatoč angažmanu Salona oko prodaje ostati bez kupca – ne očajavajte, jer ako ćemo vjerovati riječima Ivana Kožarića - Siromaštvo obećava!