Ovo pitanje problematizira beogradska umjetnica Milica Tomić u svom video radu prikazanom na skupnoj izložbi «Global Feminisms» u Brooklyn Muzeju u suradnji s Centrom za feminističke umjetnosti u New Yorku (1).
Umjetnica okrećući se oko svoje osi odjevena u laganu bijelu haljinu, sukcesivno ponavlja svoje ime 65 puta pridajući mu različite nacionalnosti na njihovim jezicima: Ja sam Milica Tomić, ja sam Srpkinja. Jaz sem Milica Tomić, jaz sem Slovenka. Io sono Milica Tomić, io sono Italiana. Ich bin Milica Tomić, Ich bin Deutsch… Na njenom tijelu se otvara jedna po jedna rana koja krvari svaki put kad se umjetnica deklarira pod drugom nacionalnošću. No, njen izraz lica ostaje nepromijenjen, miran i odlučan – kao da tu svoju ulogu ranjivosti transformira u svoju snagu.
Svaka rečenica koju u ovom videu izgovara umjetnica «sastoji se od istinitog i neistinitog dijela. Kao što vidimo za Milicu Tomić nije sporan njen osobni identitet koji se dobiva stjecanjem imena i prezimena. Ono što ona problematizira jest etnički identitet gledajući na njega kao na deklarativnu proizvoljnost (2)» jer se istovremeno izjašnjava i kao Slovenka i kao Njemica i kao Talijanka itd.
Što nam umjetnica želi poručiti?
Za Milicu Tomić pitanje nacionalnog identiteta je retoričko pitanje, a ne pitanje osjećajne formacije. Po njoj je nacionalni identitet podložan migraciji. Ona kao suvremena umjetnica jest nomad koja svoj identitet mijenja proizvoljno. Ona svojim izborom da bude Amerikanka, Kineskinja ili Ruskinja pokazuje da nema pripadnost kolektivnoj etničkoj svijesti. Ona je individua i brani to svoje pravo na individualan izbor, brani svoje pravo na osjećaj sebstva. Ali odlučiti se na vlastiti izbor znači biti kažnjen. Milica Tomić ovim radom bolno jasno predstavlja pojedinca uhvaćenog u igrama snage i konstrukcije rodnog, političkog i nacionalnog identiteta.... Ona zbog svojih izbora trpi kaznu tj. ranu na tijelu jer se drznula oštetiti nametnutu joj «jezgru naroda». Dakle kada Milica Tomić izgovara svoje ime i veže ga uz proizvoljnu nacionalnost, ona je istovremeno i napadač i mučenik.
Ovaj umjetnički rad provocira nas na pitanje da li je uopće moguće izabrati vlastiti identitet? Da li nam je ikada bilo omogućeno da ga biramo? Zasigurno ne. Ulazimo u proturječnost jer ono što držimo kao «naše» - nešto je što nam je u stvari nametnuto izvana - od nacije, crkve, države, škole, televizije, oglašivačkih i potrošačkih programa i globalne korporativne kulture. Naši identiteti su kovani u strahu i krivnji od istih tih izvanjskih faktora.
Individualnost je društveno opasna jer u njoj drijema sjeme pobune. Ne osjećati se kao Hrvat tj. jednako se osjećati Hrvatom kao i Amerikancem, Turčinom ili bilo kojim drugim etničkim pripadnikom – biti čovjek svijeta - elementarna je nepogoda za sustav. Transnacionalnost otvara prostor za kritiku, jer nije podložna sljepilu odanosti jednom narodu, jednom jeziku i jednoj državi. Napuštanje «vlastita» identiteta koji nije produkt našeg izbora i stvaranje identiteta po svom izboru bolan je proces (da ne kažem nemoguć) jer podrazumijeva otpor unutar sustava. Moguće je, naravno i u cijelosti izaći iz sustava, ali to je način za odustajanje, a ne za otpor.
Milica Tomić, ta neposlušna građanka ukazala nam je ovim radom kako sustav oblikuje naše identitete tako da nam nameće traumu krivnje ako se odvajamo od stereotipa i društveno uobičajene forme ponašanja. Ali taj isti sustav pri tom zanemaruje da upravo takvim pristupom on odgaja potencijalne pobunjenike.
Jer mi smo definirani željom i strašću onoliko koliko smo kodirani strahom i krivnjom.
____________________________________
(1) Video «I am Milica Tomić» (1998) predstavljao je Jugoslaviju na Venecijanskom bijenalu 2003, u vrijeme kad su se Srbija i Crna Gora već razišle i Jugoslavija kao zemlja više nije postojala. Video je svojom temom transnacionalnosti samo naglasio taj paradoks u kojem se Milica Tomić našla kao predstavnica nepostojeće zemlje.
(2) Transitland