Pet u bitci za "Račića"

vijest bi bila vijest i pol, ma vijestčina bi bila (ako ne postoji augmentativ za tu riječ, upravo sam ga izmislila) da nije stigla u trenutku dok sam potvrđivala svoje postojanje ostavljajući znamenku na njegovom lijevom ramenu i istovremeno onu neizbrisivu na njegovu srcu. vijest me uvukla u «bitku» bez mog znanja, mene profesionalno defenzivnu (ni mača ni i štita), mene privatno literarnu - fličku, džepnu damu, onesviještenu ljubavnicu (arsen!), njetočku nezvanovu što krade od stvarnosti da bi dala snovima. vijest me zatekla dok sam sastavljala čarobni napitak od mješavine naših DNK, jagoda i crnog vina i prošla je tek kao začin… a zaslužila je da bude - glavno jelo.

news portal

LIKOVNOST IZLOŽBE KANDIDATA NADILAZILE GRANICE MEDIJA

Pet u bitci za »Račića«

Vjesnikova likovna nagrada »Josip Račić«: U uži krug izabrano petero kandidata, čije su izložbe bile izazovne i eksperimentalne, nadilazile granice medija i odražavale kaotični duh vremena

MARINA TENŽERA

FOTO: VJESNIKOVA ARHIVA

Ostavite sram i suzdržanost kod kuće. Ponesite apetit, dobru volju, ljestve, prikladnu opremu za uspinjanje ili prijatelja dvometraša i navalite na hranu! Dođite na happening i gostite se do mile volje uz malo spretnosti i drskosti koje su potrebne da kod punog stola ne ostanete gladni« - tako je pozivala Ljiljana Mihaljević goste na svoju jedinstvenu izložbu održanu u galeriji »Bačva« u Zagrebu. Upravo je njezin duhoviti i hedonistički happening, u kojemu su gosti mogli jesti ako su se uspjeli popeti na visok stol, ušao među pet izložaba koje se natječu za prestižnu Vjesnikovu likovnu nagradu »Josip Račić«.

U uži izbor za likovnu nagradu ušli su Ljiljana Mihaljević, Goran Skofić, Josip Vaništa, Duje Jurić i Slavo Striegl

Peteročlani žiri u sastavu Leila Topić (predsjednica), Boris Ljubičić, Branko Franceschi, Hela Vukadin-Doronjga i Marina Tenžera u uži krug izabrao je petero kandidata, čije su izložbe bile izazovne i eksperimentalne, nadilazile granice medija i odražavale kaotični duh žalosnog današnjeg vremena.

Ljiljana Mihaljević svojom je »Gozbom« ne samo istraživala jedan povijesni mit hrane u umjetnosti, već je svojim bogato postavljenim »švedskim« stolom, mnogo višim od promatrača, stvorila mrtvu prirodu u formi instalacije koji je zahtijevao interakciju posjetitelja, stvarajući veliki happening. Slučajne, nerežirane i spontane situacije koje su pri tome nastajale bile su i ironijsko ispitivanje društvenih normi, ali i umjetničkih institucija te mreže odnosa na umjetničkoj sceni. Kao happening proširila je zamisli ready madea i instalacije na cjelokupnost ponašanja umjetnika i publike, odnosno proširenjem i prenošenjem zamisli kolaža i asemblaža s razine slike i objekta na razinu prostorno-vremenskog događaja.

Galerija Miroslav Kraljević u Zagrebu predstavila je samostalnu izložbu dobitnika nagrade »Radoslav Putar« za 2009. godinu Gorana Skofića u kojoj je umjetnik pokazao video radove iz nove serije u nastajanju pod nazivom »Bijelo«. Podsjećajući na trikove Georgesa Meliesa, gegove i pantomimu nijemog filma ili pak nešto ranije kronofotografije, zabilježila je uz tu osobitu izložbu kritičarka Branka Benčić, radovi su se upotrebom crno-bijele slike i hibridnog zvuka približili arheologiji medija i vremenu kada su se slike počele pokretati. Skofić je ritmički orkestrirao vizualnost slike i pokrete posthumnog tijela montažnim postupcima, bliskim »vizualnom mucanju«. U titravim prizorima i lomovima slike, scratch zvuku, pronalazimo karakteristike koje podsjećaju na početke filmske slike, uspostavljajući, uz podršku novih tehničkih mogućnosti digitalne tehnologije, vezu s poviješću pomoću medija. Ljudski lik, odnosno sam umjetnik, prikazan je kao znak na bespredmetnoj bijeloj plohi, smješten bez uporišta u tlu, u okviru pravokutnog izreza kadra na apstraktnom polju svijeta slike. Gubitak središta je gubitak uporišta – optičkog, moralnog, simboličnog ili fizičkog, materijalnog, a očituje se kao simbolički gubitak tla pod nogama, zabilježila je kritičarka zaključivši: »Kao posljedica krize reprezentacije, reorganizacija osjećaja vremena i prostora, uz manipuliranje ili multipliciranje, umjetnik ukazuje na poziciju decentriranog subjekta, kao i na fragmentarni karakter njegova identiteta«.

Izložba »Vrijeme Gorgone i Postgorgone 1961.- 2010.« slikara i grafičara, akademika Josipa Vanište u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu dala je nove uvide i bacila novo svjetlo na Gorgonu – jedinstvenu umjetničku i intelektualnu skupinu kolega i prijatelja koja je djelovala u Zagrebu od 1959. do 1966. godine. Članovi skupine bili su slikari Josip Vaništa, Marijan Jevšovar, Julije Knifer i Đuro Seder, kipar Ivan Kožarić, teoretičari i kritičari umjetnosti Radoslav Putar, Matko Meštrović, Dimitrije Bašičević Mangelos i arhitekt Miljenko Horvat. Gorgona se zalagala za nekonvencionalne oblike likovnog izražavanja i prethodila kasnijim oblicima tzv. nove umjetničke prakse. Priređena gotovo punih pola stoljeća od kada se iz tiska pojavila jedna za to vrijeme krajnje neuobičajena publikacija – formata 21 puta 17 centimetara na čijoj je bijeloj tankoj kartonskoj korici stajala, otisnuta u sitotisku, jedna jedina riječ – Gorgona, izložba je u postavu arhitekta Nenada Fabijanića rasvijetlila ključnu ulogu grupe čija će praksa odjekivati na gotovo cjelokupnoj hrvatskoj kulturnoj sceni, a istodobno biti i svjetski relevantan fenomen.

FOTO: VJESNIKOVA ARHIVA

Slikarska instalacija Duje Jurića (1956.) »Memo-Chips« bila je jedna iz ciklusa specifičnih izložbenih projekata ambijentalnog karaktera kojima Umjetnički paviljon u Zagrebu nastoji na medijski inovativan način predstaviti recentna ostvarenja ili umjetničke koncepte istaknutih hrvatskih umjetnika srednjeg i mlađeg naraštaja. Kao jedan od najdosljednijih i najradikalnijih protagonista estetike konstruktivnoga i neoplastičnoga slikarstva kao vida geometrijske apstrakcije u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti zadnjih desetljeća, Duje Jurić je izložio impresivan slikarski ambijent načinjen od geometrijskog friza sastavljena od niza slika različitih dimenzija što su se u linearnoj, svjetlosnoj i zvučnoj matrici memorijskog čipa protezale cijelim prostorom Umjetničkog paviljona. Zamišljen kao ambijentalna slikarska instalacija, taj projekt Duje Jurića bio je svojevrsna sinteza njegova sveukupnog dosadašnjeg rada i eksperimentiranja sa slikom, prostorom i čip estetikom, koji je vrlo uzbudljivo povezao i nadišao medije održavajući duh vremena.

FOTO: VJESNIKOVA ARHIVA

Na posljetku, veliki sisački slikar Slavo Striegl predstavio je na internetskim virtualnim stranicama svoje galerije u Sisku dramatski snažan ciklus ratnih strahota, crteža i gvaševa »Cvjetovi rata« iz Domovinskog rata, čija se snaga doista može usporediti s najjačim ciklusima takve tematike u hrvatskoj povijesti umjetnosti.