Kako razbiti ogledalo i izbjeći sedam godina nesreće (o fizičkom i metafizičkom - Michelangelo Pistoletto)

Umjetnost nije ogledalo koje odražava svijet,

već čekić koji ga oblikuje

Majakovski

Ako razbijeno ogledalo donosi sedam godina nesreće, koliko godina nesreće donosi ako ih razbijemo dvadeset - računala sam u sebi u iščekivanju umjetničke akcije Michelangela Pistoletta na Venecijanskom bijenalu 2009. godine. Da se umjetnik imalo opterećivao tom okultnom matematikom zacijelo nikad ne bi realizirao performans Twenty two less two u kojem je teškim drvenim maljem pred očima promatrača uništio dvadeset ogromnih ogledala koja su se nalazila u međusobnoj refleksiji protežući se tako u vizualnu beskonačnost. U onom kratkom trenutku između zamaha i zvuka udarca po površini ogledala što reflektira lica znatiželjnih promatrača i moje s njima, moj um brzinom računala pronalazi asocijativne poveznice ovog čina s metafizičkim istinama o neodvojivosti fizičkog i umnog svojstva svake materije, kao i s učenjima o univerzalnoj svijesti koja odražava princip jedinstva svega postojećeg u prirodi. U tom kratko-dugom trenutku prisjećam se nekih davnih znanja iz fizike koja su me učila da se napuknuće u staklu koje dovodi do loma širi brzinom od 1,5 km u sekundi. Ali moja misao, moja mazohistička misao koja je uvijek spremna produbiti moje vulnerabilne dijelove, brža je - i u trenutku u kojem čekić udara po staklenoj površini ona prestiže napuknuće čekajući prasak na predviđenoj točki loma. Ako je Sveum u stanju sagraditi odstranjeni dio tijela, ako su iza Velikog praska nastali novi zvjezdani svjetovi, onda je čekić samo oruđe za novo stvaranje zadnja mi je grozničava pomisao dok se uslijed očekivana udarca odraz moga lica u ogledalu lomi u svjetlucave čestice, a na njegovu mjestu ostaje okrugla, nepravilna rana. Publici se iz grla otima orgazmičan vrisak, jer publika je upravo svjedočila prijelazu fizičkog stanja ogledala u metafizičko. I zaista, ništa se strašno nije dogodilo jer ogledalo i dalje postoji, samo ga je umjetnik čekićem preoblikovao, onako kako je Bog Velikim praskom preoblikovao svijet (Papa tvrdi da je to bio Bog, a Papa to valjda zna). Sve je jedno – govori nam umjetnik dok oruđem rastavlja to Jedno na njegove sastavne dijelove, dok napada to Jedno, to dragocjeno Jedno na čiju dragocjenost upućuje teški zlatni okvir koji ga uokviruje. Ogledalo sada postoji u jednom drukčijem umnoženom obliku, ogledalo je prešlo, da posudim Hamvasev izraz, u feniksovski način postojanja u kojemu svaki njegov fragment reprezentira cjelinu, u kojem najsitniji njegov djelić sadrži sva svojstva cijelog ogledala i reflektira istu sliku. Glavni atribut ogledala - refleksiju, nemoguće je uništiti. Umnažanjem ta refleksija samo snaži i to je nešto što nikad ne završava – u tome leži umjetnikova ideja beskonačnosti. Ne znam koliko je publika u svojoj euforiji uspjela shvatiti ovu jednostavnu, esencijalnu akciju kao ezoterijski čin kojem je bio cilj da nas dovede do metafizičke spoznaje, samo znam da sam tada u tom činu prepoznala nešto od beuysovskog iscjeliteljskog pristupa, nešto što, unatoč prividno razaračkoj karakteristici ove akcije, popravlja svijet i nosi utjehu i obećanje, nešto što govori: gledaj, ništa ne umire!

Riječ-dvije o ostalim aspektima

Ogledala su oduvijek bila sastavni dio umjetnosti Michelangela Pistoletta simbolizirajući umjetnikovu potragu za vlastitim identitetom. Pistoleto obično na reflektirajuće objekte u svojim radovima dodaje narativne elemente, no u ovom slučaju narativni element čini refleksija sama. Naglašen je izostanak bilo kakve teme u ovom radu i on bi bio besmislen da ne postoji jedna iznimka, a to je prisutnost gledatelja kao neodvojivog dijela ove akcije. Gledatelj premješten u prazninu refleksije daje smisao djelu. Tu se radi o nekoj vrsti razmjene jer ovo umjetničko djelo smješta gledatelja u svoj prostor i istovremeno ulazi u gledateljev. U neku ruku, ova je ideja i revolucionarna jer simbolizira kraj formalnog odnosa prema umjetnosti. Pistoletto svojom akcijom Twenty two less two kao fizičkim aktom na nefizičku situaciju dekonstruira potpornu instituciju umjetničkog svijeta. On proširivanjem galerijskog prostora ogledalima dovodi u pitanje odnos između umjetničkog djela i galerijskog sustava, odnos između djela i promatrača kao i odnos između djela i umjetnika. Uz pomoć ogledala umjetnik prisvaja galerijski prostor i prostor postaje njegovo djelo.

Ogledalo i pojava figuracije

Iako je blog mjesto ležernijeg pisanja, ova mala impresija o Pistolettovom performansu ostala bi krnja da je ne smjestimo u povijesni kontekst mode korištenja reflektirajućih materijala u umjetnosti koje početkom 60tih godina postaje gotovo neizbježno i usko vezano uz pojavu Minimal arta. Rauschenbergova tvrdnja da je ogledalo otvorilo mogućnost pregovora između plošne apstrakcije i ponovne pojave figuracije dovoljna je da nam ukaže na utjecaj koje je ogledalo imalo u pojavi nekih pravaca u umjetnosti 60-ih godina prošloga stoljeća kao što su Minimalizam i Pop-art. Iako je Pistoletto jedan od glavnih predstavnika Arte povera, on dijeli neke zajedničke karakteristike s Pop artom. On koristi ekonomične materijale kao i pop-artisti i zajedno s njima se odvaja od klasičnog pristupa kreativnog prikazivanja. Zajedničko im je i služenje idejom umnažanja narativnih elemenata, no razlikuju se u svrsi koju bi ti umnoženi elementi trebali ispunjavati. Pop art se služi kapitalističkim sustavom masovne reprodukcije, dok Pistoletto svojim ogledalima širi demokratski duh, njegova ogledala reflektiraju nas obične ljude. Dok Pop art multiplicira komercijalne društvene mitove (kao što su Warholova Marilyn Monroe, Liz Taylor, Mao Ce Tung, Campbell juhe…) - u Pistolettovim ogledalima multiplicirani smo mi sami sa slikom koja nas zastupa u pojavnom svijetu.

Kratke upute za razbijanje ogledala

Preostaje nam još da pokušamo odgovoriti na pitanje kako razbiti ogledalo i izbjeći sedam godina nesreće. Dakle, incident je potrebno prije svega dobro strukturirati, gledatelje pri akciji držati na sigurnoj udaljenosti da izbjegnemo kolateralne žrtve, ogledalo treba biti dobro pričvršćeno na zid da se pri udarcu čekićem ne sruši (što se Pistolettu dogodilo na pariškoj izvedbi ove akcije), pa se nećete idućih sedam godina braniti po tribunalima zbog ubojstva iz nehaja. Eto, toliko. Bili praznovjerni ili ne, ipak trebate znati da s ogledalima treba oprezno jer ogledala reflektiraju sunce i unose svjetlo tamo gdje ga nema. Ako je ogledalo uvrijedilo vašu tamu pa ga razbijete, osim što razbijeno ogledao nosi loš Feng Shui, njegovi će fragmenti i dalje kaleidoskopski reflektirati po jedno malo sunce kao iz prkosa. Još nešto – pazite da se ne porežete jer svaki razbijeni djelić je multiplicirani svemir što oštrim rubovima čuva cjelinu koju zrcali i koji nikad ne zaboravlja - od koje je zvijezde odlomljen.

U svom razbijačkom naletu Pistoletto ipak ostavlja dva ogledala netaknuta kao da nam želi dati do znanja da je cjelina besmrtna, bila ona jedinstvena ili razbijena. On zna kada treba stati. U tome je valjda i umijeće života…