Ljiljana Mihaljević, Holy scripture, 70x300cm, mixed media, 2011.Rad koji se nalazi na fotografiji napravila sam nedavno za jedan međunarodni natječaj na temu artist's book. Platneni svitak s otiskom pergamene cijelom dužinom od tri metra namotan je na dva fino izrađena, drvena nosača vizualno asocirajući na vrijeme dok knjiga nije postojala u svom ukoričenom izdanju. Zapisivanje knjiga na svitku zauzima prilično dug period pisane povijesti od egipatskih knjiga mrtvih na papirusu, kineskih svitaka od svile, do dvijetisuće godina starih Kumranskih zapisa Svetog Pisma s Mrtvog mora. Tek propašću Rimskog Carstva svitak biva u potpunosti zamijenjen mnogo praktičnijim voštanim kodeksom, iako je svitak ostao i puno kasnije (pa i do danas) zbog svog dostojanstvena izgleda rezerviran za mnoge važne državničke objave, građanske proglase ili diplome.
Nakon ovog kržljavog povijesnog pregleda vratimo se uratku s početka teksta. Na cjelokupnoj trometarskoj površini svitka otisnula sam realne financijske analize i burzovne indekse s njujorškog Wall Streeta. Tako tu možemo čitati grafove koji prate slomove burze kao i njen procvat, kretanje cijene nafte i zlata u posljednjih sto godina, rast ukupnog bruto-društvenog proizvoda SAD-a i slične analize prepunih kolona apstraktnih šifri i brojki koje prosječan promatrač razumije jednako kao egipatske hijeroglife, ali od kojih je, sviđalo se to nama ili ne, sastavljeno Sveto Pismo naše današnjice.
Referiranjem na tradicionalnu formu jednog od najstarijih oblika knjige i povezivanjem te forme sa sadržajem suvremena karaktera koji svjedoči o opsjednutosti kapitalom u današnjem društvu, pokušavam ukazati na već dugo prisutnu mijenu naših općedruštvenih i duhovnih vrijednosti, u kojima smo onog biblijskog bradatog Boga što nam obećava bolji svijet zamijenili novim kumirom – novcem kojeg smo uzdigli na razinu božanstva. Ovaj rad u sebi sadrži sukobljene suprotnosti istinitog i lažnog, u kojem se više činjenično nego kritički postavljam između te dvije krajnosti i prepuštam promatraču da odluči što je za njega lažno a što istinito. Ujedno je ovaj rad i logična poveznica s mojim ranijim radovima na tu temu (Apartman s pogledom, Krik, Zaboravljene riječi, Gozba).
I da demistificiram do kraja (uh, volim to), držači svitka sastavljeni su od dvije drvene karniše i četiri drvena podmetača za čaše, te uz malo crnog laka i brusnog papira sve je dovoljno uvjerljivo izvedeno da me je jedan kolega upitao: ma gdje si samo našla te originalne stare štapove?
Počašćena njegovim pitanjem (jer shvatila sam ga kao kompliment), ozbiljno sam mu odgovorila: Ukrala sam ih u sinagogi.
Ne vidje, a povjerova. Ovim putem mu se ispričavam što sam ga uzela u đir.
Shalom!
