Sjećam se vremena (nije to bilo tako davno ;)) kada sam oltarne stupove od ružičasta mramora u crkvi mog djetinjstva zamišljala kao gigantske salame i time kratila vrijeme dok je moja baka uz pobožan šapat prebirala zrnca krunice u prostoru naseljenom tišinom. Te divovske mortadele između kojih je gospon velečasni izgledao kao čovječuljak iz kider jajeta uveseljavale su moje dječje nedjeljne pobožnosti.
Mora da su neku sličnu asocijaciju budili mramorni stupovi i u djetinjstvu umjetnika Jana Fabra – pomislila sam kada sam vidjela njegovu instalaciju «Over the Edges». Prije desetak godina Fabre je pomoću prozirne folije omotao osam tisuća šnita šunke oko gigantskih mramornih stupova na ulazu u aulu Univerziteta u belgijskom Ghentu, nadajući se da će nakon tri mjeseca kada oko instalacije budu letjele muhe i po raspadnutom mesu puzili crvi, mramorne stupove pretvoriti u živuću skulpturu. Javnost k'o javnost malo je marila za umjetnost, a više za moral jer nezamislivo je bilo toliku šunku pustiti da propada zbog jedne umjetničke instalacije dok u svijetu ljudi gladuju. Naravno pobunile su se i grupe za zaštitu ljudskih i životinjskih prava, grupe za zaštitu prava muha, crvi i inih beštija, a organizatori su se branili riječima da je šunka koja je korištena za omatanje stupova Parmska šunka druge klase koja se ionako trebala baciti, što je pak navuklo dodatni bijes prehrambene kompanije Parma koja se uvrijeđeno oglasila da oni ne proizvode šunku druge klase i da je sve njihovo meso prvoklasno. Na koncu su se zbog nepodnošljiva smrada koji se širio oko stupova pobunili i sami građani Ghenta, te je instalacija prije nego što je oživjela, uklonjena.
Malobrojniji su bili oni koji su se pitali koja je bila umjetnička poruka ove instalacije. Ako znamo da se rad Jana Fabra temelji na istraživanju ljudskog tijela koje po njegovu mišljenju utjelovljuje dva kulta (kult nepomičnosti i kult kretanja), nije teško prenijeti tu njegovu umjetničku ideju i na ovu instalaciju. Naš kostur predstavlja kult nepomičnosti, njega stalno nosimo sa sobom, kostur je smrt. Istodobno, tkivo i mišići, odnosno naše meso kult su pokreta. Meso ima poriv da djeluje, za razliku od kosti koja je naša osnovica, meso je propadljivo, ono je život. U tom prostoru sukoba mesa i kostura Fabre smješta umjetničku dramu. Mramorni stupovi u Ghentu svojom čvrstinom, hladnoćom i nepropadljivošću nose sve osobine kostura, kojima Fabre činom omotavanja u propadljivu materiju (parmsku šunku) udahnjuje život. Procesom raspadanja popraćenim smradom i nastankom novih živih bića u toj materiji (crvi, muhe…) te promjenom boje mesa (crvena šunka pozeleni nakon par dana i dobiva štih zelena mramora) Fabre izjednačuje mramorne stupove s ljudskim tijelom. U tom raspadanju leži, kako bi to Walter Benjamin nazvao, aura umjetničkog djela koje snažno svjedoči o ljudskoj kulturi. Jer naša kultura je kultura raspadanja, truljenja i smrti.
Fabre na hrvatski način ili meso kao političko sredstvo
Jan Fabre nije provokator. Njegov rad nije usmjeren protiv nečega, njegovo djelovanje je, kako sam kaže, prije obrana intime čovjeka i čovječanstva nego provokacija, tako da mu zasigurno nije palo na pamet ono što je palo meni grješnici kada sam zaigravši se razmišljanjem o ovoj instalaciji, u svojoj pomalo opsesivnoj sklonosti nadodavanju novih, proširenih značenja svakom umjetničkom djelu na koje zatitram, proširila i ovo. Kad bismo instalaciju iz civiliziranog Ghenta smjestili u našu hrvatsku perspektivu, zanimljiva filozofska priča Jana Fabra o kultu nepomičnosti i kretanja dobila bi zasigurno sasvim drugu interpretaciju. Mogla bi prerasti u pokret Smradom porotiv smrada.
Umotati hladan mramor potpornih stupova u meso, znači dati život onome što je mrtvo, govori nam Jan Fabre. Ali pustiti to meso da se usmrdi i ucrva vodi nas u potpunu suprotnost od prvotne namjene ove ideje. Zanimljivo bi bilo u ovu parmsku šunku sa bijelim špekom omotati stupove ministarstava, parlamenta, burzi, banaka, sveučilišta, sudova… zamislimo omotane stupove crkvenih oltara kako nemilosrdno zaudaraju dok šablonski panegirici u zlatoveznim haljama pobožno uzdižu oči i ruke k nebu... ne bi li to bila prava realna slika situacije u javnim i privatnim institucijama. Ucrvani potporni stupovi postaju simboli trulih i neučinkovitih birokratskih sistema državnih ustanova. Sustav kreira naše svjetonazore, a odbaciti svjetonazor je isto kao preživjeti skok s desetog kata i malo tko bi bio spreman na takav skok, zato propadljivost sustava kojemu služimo bez razmišljanja nužno uvjetuje i našu.
Opravdati smrad u umjetnosti lako je, umjetnost mora malo smrdjeti – kaže Fabre. Ali prešućuje (ili je nesvjestan toga) koliko je opasan ustajali smrad od neprovjetravanja naših unutrašnjih prostora, šablonski, institucijski smrad oko kojega smo kreirali vlastiti život i koji pretendira da do kraja zarazi naše meso, da ode dalje i dalje i da nam se uvuče u kosti dok ne ostane ni jedan zdrav dio u nama koji bi se odupro umiranju – prije vremena.
Uostalom, meso koje jedemo u Hrvatskoj ionako je prešlo sve rokove trajanja, bilo bi zaista dobro iskoristiti ga u umjetničke svrhe.
