Danas je situacija drukčija. Cijeli svijet voli ovaj umjetnički par, oni su u điru. I skoro bih rekla «to je tako predvidljivo i dosadno» da se ne radi o Gilbertu i Georgeu.
Kaže se – kad nešto uđe u modu izgubi ideju, no to se nije dogodilo ovom dvojcu . Ne zanima nas umjetnost koja nije provokativna. Umjetnost mora biti provokacija. Umjetnost mora biti život. Krv, znoj, sperma, suze! - izjavljuju Gilbert i George. Oni bacaju rukavicu u lice građanskom dobrom odgoju odjevanjem u klasična engleska odjela od tvida tako vizualno koketirajući s građanskom klasom i njenim poimanjem realnosti. Kad bi ih pitali zašto se tako konzervativno odjevaju a istovremeno govore ni malo konzervativnim umjetničkim jezikom, odgovarali bi: kad hipi govori o seksu to nije ništa posebno, ali kad govorimo mi ovako konzervativna izgleda to je puno snažnije… kao što je i golotinja ljudi srednje dobi puno snažnija od golotinje nekog dvadesetogodišnjaka. Rekla bih da odjela njihovoj golotinji na neki način osiguravaju moralnu dimenziju.
Ovaj umjetnički i životni par sa sigurnošću možemo smjestiti među najvažnijie britanske umjetnike dvadesetog stoljeća. Zastupali su Veliku Britaniju na Venecijanskom biennalu 2005. kada sam prvi put u stvarnosti imala priliku pogledati njihov rad. Napravili su do sada najveću retrospektivu u Tate Modern, a The Guardian je njihovu zadnju izložbu u White Cube proglasio vrhunskim događajem.
Prošle godine su napravili najveći niz radova do sada pod nazivom Jack Freak Pictures čiju seriju imamo priliku vidjeti do sredine rujna i zagrebačkom muzeju suvremene umjetnosti. Teme su uvijek iste: seks, smrt, politika, religija, društvo… Riječ je o gigantskim fotomontažama dubokih, tamnih, zasićenih boja. Svaki kvadratni centimetar površine slike bogato je ukrašen čipkom simbola stvarajući jedan neopisivo okrutan vizualni efekt. Formalna, kruta geometrija još je uvjek prisutna kao u njihovim ranijim radovima, ali su ove nove slike često vizualno nedosljedne. Uz pomoć računala iskrivili su, isjeckali vlastite fotografije, a zatim ponovno konfigurirali ruke, glave, noge i torza stvorivši nove geometrijske uzorke, tako vrtoglave u svojoj kompleksnosti da izgledaju kao komadići šarenih stakalca u kaleidoskopu ili neodoljivo podsjećaju na crkvene vitraje. U prošlosti, kada su stvarali stroge i uznemirujuće prizore ili riječi u svom radu, to je bilo zbog toga da kažu nešto o britanskom društvu. Samo nekoliko godina prije koristili su izobličenja selektivno i s razlogom – kao slike koje su pokazali na Venecijanskom bijenalu, gdje su njihova stisnuta i izdužena tijela sugerirala ljudsku izloženost stalnom i nepodnošljivom psihološkom pritisku. U ovoj recentnoj seriji koriste fotografije sebe iz čisto umjetničkih razloga, kao formalne elemente često genijalne kompozicije. Tu možemo uočiti duboku promjenu smjera u njihovu umjetničkom izrazu. Ova nova serija je i svojevrsna antologija svih motiva koje su koristili prije: uz glavni motiv – a to su oni sami, prisutne su fotografije londonskih pustih ulica, prometnih znakova, britanske zastave, grafita, dijelova tijela, raspela, medalja, isprepletenih grana stabala. Kad G&G digitalno narušavaju fotografije svojih tijela i lica, rade to u ekspresionističkoj tradiciji koja se proteže od Grosza, Schielea do Grunewalda i za njenu distorziju ne traže opravdanja. Iako sami ne vole da ih se smješta u ladice umjetničkih pravaca jer su različiti od svega do sada viđenog, ipak moramo primijetiti jaku nadrealističku notu u njihovim recentnim radovima. Služeći se digitalnom fotografijom, rabe upravo zrcalnu simetriju u stvaranju novih i začudnih fotografskih kompozicija. Rezultat je fascinantna kaleidoskopska mješavina monstruozne groteske isprepletene ukrasnim strukturama koje podsjećaju na sakralnu umjetnost. Zamjećujemo tako čudna izmišljena bića, mutante ili žohare i leteće tanjure s elementima ljudskog. Kroz djeliće fotografije oni izražavaju sebe na milijun različitih načina.
Umjetnost Gilberta i Georgea je u komunikaciji, jasnoći i konfrontaciji. Oni govore jezikom koji je razumljiv širim masama i preziru elitizam u umjetnosti. No nakon što sam pogledala ovu izložbu, da ne poznajem genezu njihova rada, ja ne bih mogla sa sigurnošću reći zašto su umjetnici napravili te slike i o čemu one govore. Možda zato što su puno apstraktnije od njihovih prethodnih radova, ili zato što se odnose na društveno-političko uređenje zemlje koja je miljama daleko od nas, kao i na probleme koji je tište, a koji nisu identični našima.
Htjeli smo svoje radove učiniti vizualno snažnima, a istovremeno ih odvesti prema ekstremima u koje želimo ići. Želimo zavesti gledatelja u neku vrstu konfrontacije. To što ih činimo estetski lijepima samo pomaže. To je jedini način da pridobijemo obične ljude da gledaju našu umjetnost. – kaže Gilbert u jednom razgovoru. Zapravo se radi o velikoj subverziji – dodaje George. Gledajući ih te večeri na otvaranju u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu kako plešu uz omiljenu pop-pjesmicu Bend it iz 1967. između smrtne ozbiljnosti i prigušena humora – radilo se tu o subverziji ili ne, postala sam još jedan obični čovjek kojeg su pridobili.
