Ovih dana je i u Zagrebu otvorena izložba Bodies revealed iliti (Raz)otkrivena tijela. Pitam se što bi organizatorima da naslov nisu preveli na hrvatski jezik koji manje-više svi Hrvati razumiju barem upola bolje nego engleski. Da li je u pitanju samo šlamperaj ili ona poznata zamka u koju vrlo lako upadnemo kada upotrebom engleštine i latinštine u javnom izražaju mislimo kako korištenje inih daje veću težinu onome što govorimo? Ili je možda nekakvom klauzulom u ugovoru uvjetovano zadržavanje imena izložbe na originalnom jeziku, što sumnjam. Ovaj mali žalac je tek pokušaj laganog uvoda u nimalo laku temu na koju se mislim osvrnuti u ovom tekstu, a kojim pokušavam dotaknuti moguće puno slojevitiji problem ove izložbe od njenog engleskog naziva na plakatima.
Izložbu Bodies posjetila sam 2007. u New Yorku. Djelomično sam se osvrnula na nju u tekstu
http://fiorentinka.bloger.hr/post/treba-li-umjetnost-imati-eticke-limite/2238475.aspx pa neću ispočetka polemizirati o temi etičnosti, nego ću tek reći da moj otpor, ako mu u ovome tekstu nazirete trag, ne odnosi se na izložbu mrtvih tijela, nego na znakovit izostanak svake polemike oko nje. Čak bi i izložba bonsai drveća podigla veću buru javnosti od izložbe oderanih ljudskih leševa.
U ostalim krajevima svijeta izložbe ovog tipa izazivaju priličan kaos u javnosti. Naime leševi su dopremljeni iz Daliana iz Kine, te je jedna od pretpostavki bila da su u pitanju tijela kineskih osuđenika na smrt. David Barbaroza napisao je 2006 za New York Times kako su mrtvaci iz Kine nova podzemna mini industrija kojoj je zbog lošeg nadzora kineske vlade omogućen lak pristup leševima i organima na medicinskim fakultetima. Tijela za izložbu nisu formalno donirana od strane ljudi koji bi pristali biti izloženi i ne postoji dokumentacija o njima, odnosno bar nije postojala 2007. otkad znam za ove informacije. Novinar Brian Ross 2006. napravio je u Kini veliko istraživanje o crnom tržištu tijelima na kojem tijelo u prosjeku vrijedi 300 dolara, te o toj temi napravio emisiju za TV program ABCNews. Njegova otkrića su došla do Kongresa, istrage njujorških pravobranitelja te dovela do ostavke predsjednika CEO Arnija Gellera čije su se tvrdnje o legalnom porijeklu tijela za izložbu pokazale neistinitima.
Od 2000. do 2005. u u Kini je na smrtnu kaznu osuđeno i ubijeno 9698 ljudi, a na službenoj američkoj web stranici izložbe može se pročitati izjava koja kaže da: … ova izložba prikazuje ljudske ostatke kineskih državljana ili stanovnika koje je zaprimio kineski policijski ured. Kineski policijski ured može primiti i tijela iz kineskog zatvora. Nije moguće samostalno provjeriti jesu li ljudski ostaci koje gledate, osobe koje su bile na izvršenju kazne u kineskim zatvorima.
Da li je u redu mučiti i ubiti političke zatvorenike i staviti ih u putujuću izložbu?
Po svemu sudeći postoji realna vjerojatnost da su organizatori ove izložbe kao i njima sličnih, jer kao što rekoh ima ih nekoliko na tu temu (pod «organizatorima» mislim na američkog organizatora "Premier exhibitions", a ne na Klovićeve dvore koji su samo iznajmljivači prostora) profitirali prikazivanjem ostataka mogućih zarobljenika koji su bili pogubljeni u kineskim zatvorima. Usprkos stalnim demantijima, organizatori ne mogu dokazati okolnosti koje su dovele do smrti pojedinca niti mogu utvrditi da su ti ljudi pristali da se njihova tijela nakon smrti izlože na ovakav način. Kad zahvatimo ispod površine ove izložbe, jasno nam je da je ta izložba problematična, ali ne na razini onoga što izlaže, jer nije njen etički problem izložiti ili ne izložiti oku javnosti mrtvo ljudsko tijelo, nego je njen etički problem porijeklo tih tijela i način kako se došlo do njih. Ako među tim tijelima zaista ima mučenih i ubijenih kineskih zatvorenika, to baca jedno loše svjetlo na «humanu» nakanu njenih američkih organizatora i svodi je samo na još jedan beskrupulozan projekt za dobar profit. Umatanje u priču o potrebi za ovakvom edukativnom izložbom, poetizirani govori prepuni pijeteta prema vrijednosti ljudskog života tada postaju mjehur od sapunice.
Barbara Stafford, profesorica povijesti umjetnosti na Sveučilištu Chicago kaže kako proces konzervacije tih tijela rezultira lišenošću bilo kakve fizičnosti u odnosu na pravo tijelo tako da bi komotno bilo moguće kreirati i tijela od zamjenskih materijala, razlika ne bi bila primjetna. Pita se Stafford zašto se dakle koriste prava ljudska tijela u izložbi, osim da bi bila mamac za publiku?! Popularnost ovih izložaka Stafford ne povezuje nužno sa javnom glađu za znanjem nego sa glađu za senzacijom.
Zanimljivo je što su mediji predstavili ovu izložbu kao potpuno normalnu i uobičajenu pojavu, kao da je mrtvo ljudsko tijelo - cvijeće u vazi. Na kraju krajeva zašto uopće težiti tome da se leš doživljava kao nešto normalno? U zapadnoj kulturi to nije normalno. Mrtvilo je prilično nepoželjno stanje ljudskog tijela i većina ljudi rado bi to stanje izbjegla barem prvih sto godina života. Ako mrtvilu pridodamo oderanost – stanje je još nepoželjnije.
.jpg)
Treba se zapitati što pružaju tijela poredana u vitrine gladnoj javnosti osim senzacije da zaista gledaju tijelo mrtvaca. Jesmo li mi toliko napredni i otvoreni da nas ništa ne iznenađuje i ne plaši ili smo samo tupavi konzumenti koji ne razmišljaju ispod površine ponuđenog? Da li zaista na izložbu gledamo samo kao na kulturni blocbuster za koju se predviđa da će je u tri mjeseca trajanja posjetiti više od 100 000 ljudi? Daleko od toga da mi ne bi bilo drago da se ta očekivanja i ispune, ali meni ovdje nekako nedostaje glas profesionalnih etičara, glas aktivista za ljudska prava, glas vođa vjerskih zajednica, da nadiđemo malo te naše lokalne polemike koji se vrte oko Srebrenkinih broševa, oko drž-nedaj raspela u školama, zgranutošću pred lijepim ženskim guzama u turističkim promidžbama te pokažemo interes za globalne teme i jednu širu svijest i odgovornost prema ljudskom životu.
Možda je ova izložba stvarno edukativna. Možda nas ona uči kako se odviknuti od pušenja. Možda nas uči o vrijednosti vlastita tijela. Možda nas uči kako je ljepota čovjeka puno dublja od površine njegove kože.
Ali ako uzmemo u obzir gore navedene činjenice na koje nitko ne reagira, možda nas ova izložba i uči - kako je lako dehumanizirati ljude.