Napredak tehnologije donosi novo razumijevanje života i vezano uz to nosi i nove metode i inspiraciju za kreiranje umjetnosti. Jedna od omiljenih umjetničkih metoda je provokacija, pa i proizvođenje šoka u promatrača. Ako je ta metoda u službi otvaranja očiju ljudima i poziv na drugačije shvaćanje života ja ću joj uvijek poželjeti dobrodošlicu. Ali ako je ona čisti lapurlatizam koji je često korišten kao najbrži put do slave, trebalo bi na nju kritički reagirati. No kritička i etička reakcija često izostaje jer u šokantnoj umjetnosti teško je prepoznati da li je govno samo govno ili je umjetnik htio reći nešto više.
Drugo je pitanje da li prihvaćanjem ovakvih umjetničkih izričaja osvajamo prostore nove slobode i ako da kakva je ta sloboda u koju nas umjetnik poziva? Ako je cilj umjetnosti, ne da prikaže istinu svijeta već da istinu donese, kakva je ta istina koju nam donosi? Da li je za izlaganje iskasapljenog realnog ljudskog tijela u galeriji dovoljno opravdanje da je takav izraz šok terapija ili katarza i da je on samo odraz realnosti u kojoj živimo i u kojoj treba skinuti tabue sa smrti, života, religije, djetinjstva, majčinstva, domovine u ime demokracije?!Demokracija da, njena izopačenost ne – naišla sam nedavno na jedan grafit. Znamo da je umjetnik po defoltu predstavnik građanskog neposluha jer mjeri nekim drugim mjerilima. Ali na kojoj točki građanski neposluh prerasta u izopačenost? Gdje je granica i da li je uopće treba biti u umjetnosti? Da li umjetnost može proizvesti danas jedinstvo iskustva kod promatrača koje nije teror? Da li je pribjegavanje šoku odraz nemoći umjetnosti koja bi trebala ponuditi rješenje, a ne može? … Samo su neka od pitanja koja mi se rađaju u glavi pri pokušaju ove uzaludne analize za čijim odgovorima i svijet umjetnosti od moderne na ovamo zbunjeno traga.
Andy Warhol je svijet osvojio idejom kako je sve dozvoljeno i kako su stvari ljepše onoliko puta koliko ih umnožimo. Ako fotografiju njegove Električne stoliceumnožimo stotinu puta i ona može postati lijepa. Da li nam se događa ta warholovska sudbina u kojoj svakodnevno gledajući šokantne slike pretvaramo u lijepe, gdje umjetnik ima ulogu hranitelja ljudskog mozga - tog nezasitnog monstruma što uvijek traži nove podražaje? Da li su takviradovi odraz umjetnika, kao posljednjeg nekonformista, u gubljenju njegove samovolje da bi zadovoljio hirovitu medijsku potrebu za novošću i zabavom? Ne mislim daumjetnost mora uvijek biti ozbiljna i duboka, ona može biti i zabavna, ali gdje je točka kada gosti trebaju ići doma?
Damian Hirst, najbogatiji suvremeni umjetnik današnjice dobio je 2001. uglednu Turnerovu nagradu za kravu prepolovljenu po dužini u formalinu, Maurizio Cattelan objesio je realistične skulpture djece o drveće u jednom milanskom parku. Marina Abramović je masturbirala pred njujorškom publikom izbrojavši deset orgazama. Jeff Koons i Cicciolina ovjekovječeni kao Adam i Eva u činu spolnog općenja (skulptura, fotografija, video radovi) izazvali su na Venecijanskom bienalu zgražanje javnosti.Francuskinja Annette Messager šije mala odjelca i u njih odjeva mrtve ptice, no kada je u Grenobleu izložila fotografije s golom djecom orgazmičkih izraza lica, odmah su joj zatvorili izložbu. Chris Ofilli (još jedan dobitnik Turnerove nagrade) uvrijedio je katolički svijet slikom Bogorodice koja je ukrašena porno fotografijama i izmetom slona. Xiao Ju odrezao je glavu dječjem fetusu i nasadio je na tijelo ptice raširenih krila, Günter von Hagens ogulio je kožu mrtvih ljudi, zaštitio im meso metodom plastinacije i izložio našim očima na izložbi «The Body» stavljajući ih u pokret kao žive ljude koji trče, igraju košarku, grle se i jebu - referirajući se na Leonardove anatomske crteže.
Ovo nabrajanje bilo bi faktografsko da ga ne stavimo u odnos s back-up primjerima Goyine Gole Maje i Manetove Olympie, njegovim Doručkom na travi i mrtvim Cezaneovim prirodama te cijelim nizom djela koja su u svoje vrijeme šokirala pošteno građanstvo, a ubrzo zatim postala su prethodnice novih slikarskih smjerova i novih tema likovnih interesa. Na početku dvadesetog stoljeća najgroznija stvar u svijetu umjetnosti bila je zelena pruga preko lica supruge umjetnika Henrija Matissa. Dvanaest godina poslije, na drugoj strani svijeta Njujorčani su se oporavljali od šoka zbog izlaganja Duchampovog pisoara u Društvu nezavisnih umjetnika, ne sluteći kako će posljedice čina tog genijalca postati dugoročne i u velikoj mjeri biti glavnim krivcem što više ne znamo da li je nešto umjetničko djelo zato što umjetnik kaže da je tako, ili bismo trebali razlučiti krajnji rezultat od umjetničke nakane.
Šok je nekad vrebao na polju propitivanja kompozicije, perspektive, boje, teme, nešto kasnije umjetnost je propitivala ulogu umjetnika u društvu, stremila rušenju malograđanskih tabua, bavila se ženskim pitanjima, veličala golo tijelo, težila seksualnim slobodama, kritizirala svjetsku politiku i bavila antiratnim porukama. Naravno, umjetnost se u velikoj mjeri služila šokom i tako skretala pozornost na problem kojim se bavila. Žarište umjetničkih interesa pomaknulo se u nekim detaljima do danas (ekologija, tržišna ekonomija, globalizacija), ali se puno više pomaknuo sam način propitivanja temeljnih ljudskih vrijednosti kao što je religija, život, smrt, djetinjstvo, majčinstvo koji se kreće u izražajnom registru od ismijavanja do okrutnosti.
Na moju nesreću, ja kao postkonceptualni umjetnik (kojemu je provokacija naslijeđe) i u govnu mogu iščitati stotinu umjetničkih značenja. Ali da li to stvarno znači da je govno umjetničko djelo? Pitanje govna je krucijalno pitanje koje podjeljuje kritičare od vremena Duchampa, Warhola, Beuysa, Kleina i Manzonija - možda baš zbog toga što je od temeljne važnosti za evaluaciju suvremene umjetnosti. Kada bismo se mogli jasno odredili po tom pitanju, imali bismo važan ključ za dekodiranje suvremenog umjetničkog djela.
A do tada će nam se događati kritike u stilu jedne koja se odnosila na fotografiju odrezane kravlje glave Andresa Serrana izložene u Milanu, a u kojoj je talijanska kritičarka vidjela zadivljujuću poetiku slavljenja života kroz prelamanje svjetlosti koju je slavni fotograf uhvatio u krvi koja curi iz netom odrezane glave…
Pa eto, dok ne riješimo pitanje govna, uvijek možemo od govna napraviti pitu.
* Ta izložba me je inspirirala za jedan moj rad na kojem sam na crno obojenom platnu 2x2 metra ispisala: In a large size, any crap looks good!